o. Darko Ristov Đogo
Piše: Otac Darko Ristov Đogo
Nekada je u srpskim čitankama stojala narodna priča „Sveti Sava gradi prozore“. Posrijedi je bila ona vrsta trajne, metafizičke mudrosti koja je nastala dodirom hrišćanskog doživljaja svijeta i narodne svakodnevice. Priča je jednostavna. Prije Svetog Save Srbi nisu imali prozore već su tamu iz kuća izgonili volovima. No nikako nisu uspjevali da je iznesu sve dok Sveti Sava nije načinio prozore i tako pustio svjetlost u srpsku kuću. Fizička svjetlost uvijek je i stvarnost i metafora; i onaj aspekt svijeta bez kojeg ne možemo, i slutnja božanske Svjetlosti bez koje takođe ne možemo biti ljudi.
Nakon što je u samo nekoliko dana, pred dan onoga svetitelja što na našim ikonama ubija zlo, tama pokazala svoje prisustvo i dejstvovanje na Vračaru i u Mladenovcu, pisalo se i analiziralo, objašnjavalo i obećavalo. Najveći dio onoga što se reklo i obećavalo predstavlja bavljenjem površinom. Zapravo: čitavi nizovi „eksperata“ opet su prizvani kako bi „objasnili“ ono što svi intuitivno znamo – da se Srbija i sama nalazi na skliskoj padini savremenog svijeta. No kako su sve „ekspertske analize“ nastale iz govora Središta koje uobličava našu propast, iluzorno je očekivati da blaga podešavanja unutar besmisla mogu da se izbore sa tamom. Pojaviće se i uskoro nestati svi eksperti za dušu, oružje, bezbjednost, vaspitanje – svi oni kojima se podari prilika da nam objasne posljedice onoga do čega ne bi ni došlo i nije ni dolazilo kada smo čuvali jedni drugima duše, vaspitavali svu djecu kao da su (jer jesu) naša, služili vojsku (u kojoj se učila odgovornost i ljubav prema otadžbini kao preduslov mogućnosti da nekome u ruku date oružje).
U tom govoru „eksperata“, u sveopštem medijskom „poklapanju“ signala zdravog razuma i nacionalne svijesti, rijetko ko će sagledati razliku između konfekcijskih „savjeta“ i „preporuka“ sa jedne strane i (danas) proročanskih glasova koji su najavljivali razmjere onoga što smo vidjeli. Esej „Čija su naša deca“ Slobodana Vladušića nastao je prije dvije godine a njegova aktuelnost i dubokoumnost morale bi, u nekom društvu koje zaista brine o svojoj budućnosti, da učine ovaj spis obaveznom orijentacijom nosioca vlasti. Takođe i „Autogram od Kristijana“ Miše Đurkovića još 2016. oslikava situaciju iz 2023.
Kako uopšte da se izađe iz spirale besmisla tamo gdje misao koja upozorava unaprijed i „ekspertsko mišljenje“ koje „objašnjava“ unazad imaju isti učinak? Ako nam je već jasno da se „ekspertima“ mikrofon daje kako bi se upravljalo krizom, da li će se danas bar neko sjetiti da uzme u razmatranje ono što kritički sposobni intelektualci imaju da vide i kažu?
Da se podsjetimo: Vladušić je svoj tekst još tada okončao pitanjem: „Ključno pitanje strategije obrazovanja u Srbiji danas jeste, dakle, ovo: da li decu treba učiti da postoje neke vrednosti kao što su istina, pravda i bližnji koje su nezavisne od finansijske moći i koje treba sačuvati od pritiska te moći, ili smo prema ovom pitanju ravnodušni, pa ostavljamo korporacijama da tu istu decu nauče da se ljudi dele ne ‘uspešne’ i ‘neuspešne’, da nema nikakvih bližnjih, da je najvažnija stvar na svetu karijera do koje se dolazi tako što se pristaje na to da moć ima pravo da odredi šta je istina i šta je pravda a da sa nemoćnima uradi šta joj je volja?“
Kriza društva, obrazovanja, etosa, vaspitanja postoji neminovno tamo gdje postoji obrazovni, etički, pedagoški vakuum. Sva pitanja o tome šta se dešava u Srbiji? zamijena su za pitanje šta jeste Srbija? Koji je to njen (naš) Smisao? Da li je i ona, poput svakog od nas Srba roditelja, samo tu da se pobrine za „ishranu, garderobu i ostale potrepštine“ dok će se za sve ostalo „pobrinuti jutjuberi“? Da li je „Srbija“ samo ime komunalne službe razvodnjene na nekoliko oblasti (policija, zdravstvo, vodovod i kanalizacija i nešto nalik na „obrazovanje“, servis za „sticanje vještina“), samo zastava i himna na silu pridodata „sistemu“ koji postoji bez ikakvog višeg smisla i promisla?
U zlatnom dobu srpskog „nacionalizma“ beogradski gimnazijalci su, poput Stanislava Krakova, dolazili na maturske ispite pravo iz komitskih akcija i balkanskih ratova i jedino što su molili bilo je – dodatno vrijeme da se ispit spremi. Srbija koja sluti svoj smisao u otporu, zavjetu i žrtvi nije morala da objašnjava smisao postojanja svojoj djeci
Sve savremene srpske zemlje nastale su na kosovskom zavjetu kao istovremeno praktičnom i metafizičkom okviru postojanja, kao odgovoru na najsitnije pitanje školske čitanke i najkrupnije pitanje društvenog i političkog života. Gdje je danas kosovsko usmjerenje srpskog društva? Nije li „umor od Kosova“ i vječito odvagivanje ekonomske i političke upotrebljivosti „evropskih investicija“ i „kosovskog pitanja“ stvorilo jednu neodlučnu i dezorijentisanu situaciju u kojoj se uvijek i jedino srlja tamo gdje znaš da si neophodan kao rob? Može li se bar nakon scena nezabilježenih ni tokom ratova uvidjeti jednostavna činjenica: dezorijentacija ubija. Ne samo psihološka dezorijentacija pojedinca već čitav ovaj šum višemislenih političkih, kulturnih, etičkih signala kojima je pretrpana srpska stvarnost danas.
Nakon Vračara i Mladenovca našla se čitava armija „eksperata“ u Srbiji i „regionu“ da erupciju zla svale na endemsku „srpsku agresiju“, „nacionalizam“ i „militarizam“ – u društvu u kome je „agresija“ uglavnom indukovana medijskim sadržajima stvorenim po obrascima Megalopolisa; u društvu u kome nacionalna demobilizacija iz 1918. nikada nije sasvim prestala da djeluje, u zemlji koja je i sama ukinula služenje vojnog roka, kako bi se uklopila u spolja nametnute standarde.
No u zlatnom dobu srpskog „nacionalizma“ beogradski gimnazijalci su, poput Stanislava Krakova, dolazili na maturske ispite pravo iz komitskih akcija i balkanskih ratova i jedino što su molili bilo je – dodatno vrijeme da se ispit spremi. Srbija koja sluti svoj smisao u otporu, zavjetu i žrtvi nije morala da objašnjava smisao postojanja svojoj djeci. Srbija koja je prosti simbolički ostatak nekadašnjeg uvjerenja da život ima višega smisla, da smo uvijek dužni – ti oduži, uz svu zabrinutost i zgroženost zbog horora koji smo živjeli, biće plijen svakog filmskog žanra Megalopolisa. Tamo gdje predstave o porodici najprije formira pornografija, one o društvu – drama romantizovanog kriminala, one o emocijama – sapunica, one o stvarnosti – „rijaliti“, tamo samo nedostaje kraj iz žanra apokaliptičke končine svijeta. Uzalud svi časovi srpskog i vjeronauke, matematike i biologije, tamo gdje sve izvan škole vaspitava dijete o tome šta da (ne) misli i (ne) osjeća kada dođe u školu. Da li će se bar nakon ovog horora promijeniti mjesto i način sticanja najvažnijih životnih orijentira i znanja?
Ako, kako je Osvlad Špengler predviđao, zaista živimo posljednje decenije ove istrošene civilizacije, vrijedilo bi se zamisliti nad lekcijama onih prošlih. Jednu od najtragičnijih rečenica cjelokupne svjetske književnosti izrekao je Tit Livije. Nec vitia nostra nec remedia pati possumus. „Niti možemo da trpimo naše poroke, niti lijekove za te poroke.“
Srbija koja je prosti simbolički ostatak nekadašnjeg uvjerenja da život ima višega smisla, da smo uvijek dužni – ti oduži, uz svu zabrinutost i zgroženost zbog horora koji smo živjeli, biće plijen svakog filmskog žanra Megalopolisa. Tamo gdje predstave o porodici najprije formira pornografija, one o društvu – drama romantizovanog kriminala, one o emocijama – sapunica, one o stvarnosti – „rijaliti“, tamo samo nedostaje kraj iz žanra apokaliptičke končine svijeta
Postmoderni žagor u kome nas već decenijama uvjeravaju zajedno kultura, umjetnost i ono što je ostalo od filosofije o tome da ne postoje ni dobro ni zlo po sebi već samo društvene konvencije i tabui (proizvoljni i naknadni konstrukti koje treba „dekonstruisati“) – sve to sačinjava užasni vazduh svakodnevice koje društvu na zalasku ne dopušta niti da se vrati čednosti, svjetlosti, dobroti svijeta prije sveopštosti poroka, niti je u svijetu koji ne priznaje razliku između istine i laži, Boga i demona, dobra i zla moguće suzbiti dejstvovanje zla. Nije se dekadencija potkrala civilizaciji čije je vrijeme isteklo. Već dva pokoljenja ona brižljivo njeguje sve svoje poroke i sa podsmjehom odbacuje sve bogočovječanske lijekove. No ako ne možemo spasti civilizaciju između globalnog rata, woke implozije, satanističke uravnilovke dobra i zla, istine i laži – možemo li vaspitati i obrazovati djecu, možemo li spasti Srbiju?
Možemo, izvan svake sumnje, Božanskom svjetlošću. No „ako je oko koje je u tebi tama – kolika je tek tama?“, kaže Bogočovjek. Stari Jevreji su vjerovali da se svjetlost iz našeg oka prostire na svijet oko nas, pa nam se onda vraća. Kada je gledao, čovjek je stajao u središtu, na spoju dvije svjetlosti – one koja je u njemu, u njegovim očima, i one koju mu šalje Bog. Bog svijetli i kada ćuti. Prozore je Sveti Sava već načinio. Traži se ona naša svjetlost.
Izvor: Pečat
Preuzeto sa: https://www.in4s.net/svjetlost-u-nasem-oku1/
