Piše: Slobodan Reljić
OPET je ovih dana na društvenim mrežama aktuelizovana ona priča Tunje Filipovića kako su Muslimani-Bošnjaci u ono vreme kad se sve lomilo odbili da ostanu u post-SFRJ saveznoj državi sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom.
Milošević je tada Adilu Zilfikarpašiću ponudio da prvi predsednik bude Alija Izetbegović. I „prihvatio sve što su oni tražili“. Izetbegović se saglasio, a onda je iznenada javio – da ono što je prihvatio ne važi. Rekao je, kako priča Tunjo, da „nikakav sporazum sa Srbima“ neće prihvatiti.
Nikakav! Što znači nikad.
„Najmanje deset puta sam ga pitao ko mu je to javio“, priča Tunjo Filipović. Alija nikad nije rekao ko. Posle se saznalo, ali ne od Alije, da je to bio Voren Zimerman.
Usledio je onda u Bosni i Hercegovini, danas bi to posle Ukrajine rekli, proksi rat. Muslamani su ratovali za potrebe Amerikanaca – da se Zapadni Balkan uredi kako je Amerikancima dobro.
Oružani sukob je okončan Dejtonskim mirom, u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson, u Dejtonu, a Zimermanov zavet da „nikakav sporazum sa Srbima nije dopušten“ i danas živi.
Današnja BiH živi na zadatom principu a sa idejom da se i onaj mirovni Dejtonski sporazum poništi.
Ovo je jedna od najtežih faza za srpsko-muslimanske odnose. Živi se sa uverenjem, koje se hrani političko-medijskom halabukom, kako drugačijih odnosa nikad nije ni bilo.
Ovih dana je promovisana knjiga istoričara dr Nikole Žutića „Mustafa Mulalić, Srbin muhamedanac – liberalni kemalista i četnički ideolog 1914-1945“ i Mulalićev spis „Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja“.
Mulalićevo kapitalno delo „Orijent na Zapadu“, izašlo tridesetih godina u Beogradu, može se kupiti kao antikvarno – i prilično je skupo.
Mulalićeva zaostavština, najveći deo, nalazi se u Arhivu grada Sarajeva – „neobjavljena autorska djela, romani, pozorišni komadi, tekstovi narodnih pjesama i notni zapisi, ponajviše zapisi sevdalinki, zatim tekstovi (priče) o bosanskim običajima i tradiciji, pa čak i brojne fotografije koje je sam snimao“.
To je „76 arhivskih jedinica (15.138 stranica smještenih u 27 arhivskih kutija). Od toga 7.556 strana pjesama i nota od oko 3.500 sevdalinki i drugih narodnih pjesama“.
Kao čovek koji je četnikovao sa Dražom Mihailovićem, Mulalić je posle rata robijao pet godina. Onda je radio i živeo u senci. Njegova „Hronika“, koja je sad objavljena, niz je zanimljivih i, reklo bi se važnih zapisa o događajima i ljudima, o odnosima naših naroda i njihovih političkih vođa.
Kao prvi čovek Livna, Mulalić je 1923. dobio finansijsku podršku Dvorske kancelarije u Beogradu da otvori gimnaziju u svom gradu, a onda „pod jesen podizao sam spomenik Kralju Petru I na istom postolju na kojem je nekad stajao i kralj Franjo Josip I… Za otkriće spomenika priredio sam veliku svečanost. To je bio zgodan momenat da se otupi kod Hrvata oštrina opozicionarstva… Sve je proteklo u znaku srpsko-hrvatskog bartstva. Jedinstven hor, sastavljen od svih hrvatskih, srpskih i muslimanskih horova, otpjevao je vrlo uzbudljivo ‘Hej Sloveni’!“
Sledeće godine „livanjski Hrvati su ipak u otkrivanju spomenika Kralju Petru I gledali srpsku stvar, pa su odlučili da podignu, za pandan, spomenik prvom hravtskom kralju Tomislavu, u znaku proslave hiljadu-godišnjice hrvatskog kraljevstva“. Splet okolonosti je hteo da na dan otvaranja spomenika dođe u grad Svetozar Pribićević „iz Splita da prolazi kroz Livno na putu za Jajce, gdje je najavio svoj izbor…
Pribićević je bio bijesan saznavši o čemu se radi. Zatražio je prepise naših korespondisanja oko spomenika. Čitajući ih za vrijeme ručka izlomio je pred sobom dva snopića čačkalica i na kraju mi podviknuo: – Kako si to mogao dozvoliti? Kakav Tomislav, Tomislav nije ni postojao! Ta hipoteza izumljena je samo za inat Srbima! Ja da sam ministar, naredio bih da se to sruši.
Izgledao je kao Mefistofeles… Nije prošlo dugo vremena, čitamo u novinama, da se izgrlio i izljubio sa Stjepanom Radićem. Po tome sam uvidio da je to ličan čovjek i bio sam zadovoljan što nisam pristupio u njegovu stranku. Pribićevićev program mi se najviše dopadao kao i svim intelektulacima, i kako nisam pripadao ni jednoj stranci odlučivao sam se da pristupim toj stranci, ali me ovaj slučaj definitivno odbio. Uvidio sam da je Pribićević dao najviše povoda za srpsko-hrvatski spor, uvjerio sam se da je bio spreman za inad i sa samim Đavolom da sjedne za trpezu.“
Knjiga je popunjena nizom ovakvih meomarskih slika. Na primer, razgovor sa predsednikom vlade dr Milanom Stojadinovićem, kad je ovaj pokušavao da otopli odnose između Mehmeda Spahe, koji je gravitirao Hrvatima, i prosrpski orjentisanog Mulalića:
„-Znate li vi čiji sam ja đak?
– Ako mislite politički đak – odgovorim ja – onda ste đak Nikole Pašića.
– A ko je Pašićev učitelj? – nastavi da se igra mojim političkim žutokljunaštvom.
– Znam da je pokojni Pašić studirao u Švajcarskoj sa Svetozarom Markovićem i da je njegova Narodna radikalna stranka, konfrontirana s liberalima, imala socijalistički program dok nije došla na vlast. A ko je bio učitelj… (Nisam smio da kažem Karl Marks.)
– Vidim da ne pogađate – nasmiješi se pretsjednik. – Pašićev učitelj bio je Mehmed-paša Sokolović.
Gledao me je ispitljivo. Vjerovatno je pogađao da se po mom umu vrzma misao: ovo ti meni podvaljuješ da bi mi kao muslimanu polaskao! Da bi mi odagnao tu pomisao, nastavi:
– Ja sam, dakle, od njih dovojice naučio: da svoje saradnike treba čuvati, pomagati i štititi. Dr Spaho je moj saradnik. Ono što on uradi, to sam uradio i ja. On je želio da se ti vaši prijatelji otupste iz službe, pa i ja neću da ih protiv njegove volje vratim. Kad biste vi ušli u Jerezu i to od mene zahtijevali, eee, to bi onda bilo nešto drugo. Sigurno da bi onda izašao vama u susret, a ne Spahi.“
Mulalić je, ipak, ostao u opoziciji.
Evropa je bila pred ratom. To više nije bilo teško videti. I valjalo se u tome snalaziti.
„Pred sam Anšlus Austrije, posjetio je Herman Gering Beograd. Želio je da posjeti i našu Narodnu skupštinu. Kako je bilo ljeto i raspust parlamenta, u Skupštini se zatekao samo pretsjednik Kumandi i ja kao prvi sekretar… Razašaljem agente po Beogradu da pronađu i sakupe poslanike…
Geringa dočeka Kumandi kitnjastom dobrodošlicom. Ali nije ni završio, pred vratima se začu neka gužva. Silom se otvoriše vrata i uđe Risto Đokić. Agenti su ga pronašli kod ‘Crvenog pijetla’, pa je upolovačen došao da pozdravi Geringa. Sobom je unio zadah rakije i bijelog luka…
– Guten Tag Herr President! – pozdravi ga na njemačkom. (Kako je bio u autrijskoj vojsci felbere, znao je nešto njemački.)
Gering ustuknu korak i kao Napoleon zađe ruku pod mundir. Mjereći Ristine prljave široke rukave zbog vrućine zadjenute pod fermen, odlučivao se da li da trgne revolver. Mjerio je naročito njegov jandžik misleći da u njemu krije pištolj ili bombu. Ali Risto mu uputi molbu da što prije izvrši Anšlus. – Mi smo se Srbi – veli mu – borili protiv Austrije. Uspjeli smo da hidru ubijemo, ali joj glavu nismo dotukli. Bojimo se da se ne povampiri, pa zato vas molim da što prije izvršite Anšlus.
Dr Kumandiju je igrao brk, a Geringovo lice pođe da mijenja boju opreznosti. Risto završi govor moleći Geringa da prenese pozdrav jugoslovenskih seljaka njemačkim seljcima.
Gering mu pruži ruku i stade da srdačno drmucka Ristinu ruku. Vidi se Risto mu potrefio žicu. Nije prošlo dugo vremena a od Geringa dođe Risti pismo kojim ga preporučuje njemačkim vlastima ako im se ikada u nuždi obrati. Ujedno mu za uspomenu šalje jedan revolver.“
Kad je Srbima – Mulaliću i Risti Đokiću – u Sarajevu postalo opasno po život „Risto me je poslušao i otišao komandantu Sarajeva sa tom preporukom, ali se oko podne vrati da me izvijesti da je za sebe dobio propusnicu ali za mene nisu dali. Čim je ručao, zamaglio je sa propusnicom prema Višegradu, a ja sam morao da sačekam brodski voz koji prolazi ispod moje bašte u jedan sat.“
Mulalićevo spasavanje glave bežanjem u Beograd je iscrpno i slikovito opisano, a on pokazuje šta se dešavalo u ustaškom „tamnom vilajetu“: „U NDH govorio je dr Gutić (Viktor) o čestim prelaženjima Srba u katoličku vjeru. Grčko-istočnjaci (kako su nazivani Srbi) vraćaju se u svoju staru vjeru. Odbijao je svaku pomisao da su na to prisiljavani. – Kad se odriču srpstva – govorio je – nema razloga da se ne priznaju Hrvatima. Samo to ne može da bude plašt za zločine!
Dok je on tako govorio, u Travniku su pozvali ing. Stanka Turudiju i rekli su mu: Vi ste dobar građevinski stručnjak. Nama su takvi potrebni, samo ako bi prešli na katoličku vjeru.
– Koliko znam – govorio im je ing. Turudija – u NDH su priznate dvije državne vjere: katolička i islamska.
Ne mogoše a da to ne potvrde, našta im ing. Turdija reče: Onda ja prelazm na islam.
Prešao je na islam. Ustaše su se pričinjavali kao da im je svejdeno, samo da nije grko-istočnjak, ali da bi mu ‘spasli dušu’, ipak su ubili i njega i sina mu.“
Dalje; „Pogrom protiv Srba u Bosni nije bio usmjeren samo protiv pravoslavnih, on je istom žestinom usmjeren i prema ‘posrbicama’, kako su nazivani muslimani srpske narodnosti. Među prvim žrtvama pogroma bio je novinar Mahmud Robović u Travniku i Mratbeg Čengić u Višegradu. Pogrom je najprije počeo pretresanjem stanova, oduzimanjem jugoslovenskih odlikovanja, ćirilicom štampanih knjiga, oduzimanjem ćirilskih pisaćih mašina, predajom radio-aparata i vozila.
Čim je objavljena naredba o predaji radio-aparata, dr Asaf Šarac odneo je da preda aparat.
– Zašto ste vi donijeli aparat?
– Zato što ste obajvili da Srbi moraju da predaju.“
Preživljavanje u okupiranom Beogradu je bilo teško, mučno, kao i svih u gradu, a onda je Mulalića zaposlio čuveni poslastičar Pelivan. Uz tu činjenicu ide: „pored mene Pelivan je namjestio za blagajnika Zuku Džumhura“ koji se posle „zaljubio u Pelivanovu ćerku Veziru i njome se oženi“.
Još jedan zanimljiv memoarski zapis: „Jednog dana iznenadi me posjeta bivšeg pretsjednika valde Dragiše Cvetkovića. Posjetio me sa novom suprugom.“ Kaže, „došao na bozu“. Mulalić nije bio podržavalac Dragišinog vladanja i dogovora s Hrvatima (Hrvatska banovina) na štetu Bosne, ali kad se ispričaše „Dragiša se maši za džep, izvuče snop hiljadarki i tisnu mi ga pod ruku. – Neka ti se nađe!
U mojim očima osjetih suze. – Dragiša, to sam od svakog drugog očekivao, od tebe nisam, jer te nisam dobrim zaslužio. Svojim držanjem prema tebi nisam zaslužio tvoju pomoć! – i gurnem natrag pred njega hiljadarke. On ih opet vrati meni i potapša me po ruci.
– To je bila politika! Bolje bi učinio da si bio pokretljiviji, elastičniji. Politika, kakva se danas shvata, ne podnosi takvu naivnu dosljednost.
Ipak, sam odbio da primim pomoć, rekavši mu: -Samim tim što si mi ponudio, učinio si toliko kao da si mi darovao čitav Beograd… Nikad dok živim neću ti to zaboraviti!
On je otišao tronut.
Poslije nekoliko dana posjetio me je opet i ponudio mi: – Čuj, Mustafa, ja sjutra odlazim. Nijemci su mi stavili na raspoloženje avion do Carigrada. I za tebe sam rezrevisao mjesto u avionu, spremi se odmah i idemo! Vremena su takva da se ne da predvidjeti šta sve može da se desi.
Da je bio ma čiji avion, a ne njemački, možda bih krenuo sa Dragišom, ali tako odbijem Dragišinu ljubaznost.“
Sumorna stvarnost je donosila nove susrete.
„… ing. Asim Šeremet pronađe me kod Pelivana. Došao je iz Sarajeva izravno sa Uzerjaginom i Behmenovom porukom da me nagovori da, povodom pokolja muslimana u istočnoj Bosni, odem kod Draže ne bi li daljne pokolje osujetio.“
Mulalić će uskoro otići kod Draže Mihaijlovića i provešće s njim sve ratne godine. Ta priča je važno i zanimljivo svedočanstvo o jednom vremenu – sa tačke gledišta „Srbina muhamedanca“ i jednog od „četničkih ideologa“.
Iz niza zanimljivih i važnih svedočenja za razumevanje tog bitnog dela novije srpske istorije za ovu preglednu pripovest izdvojićemo jednu epizodu. Daleko od toga da je najvažnija, ali daje jednu nijansu.
Godina je 1943, nekako posle Teheranske konferencije, „19. decembra na slavi Draže Mihajlovića došla je na čestitanje engleska misija ali bez generala Armstronga. Posle nestanka blagajne na Tari, Armstrong se odstranio na teren, a uz Dražin štab išao je samo Sajc i Beli.
Ja sam osjećao veliko zahlađenje u odnosima engleske misije prema Draži, pa postavim Sajcu pitanje: -Šta mislite, kakvo će mišljenje zastupati vaša vlada u pogledu našeg unutrašnjeg uređenja poslije rata? Odgovorio mi je: – Ja nisam političan, ja sam trgovac, ali mislim da će zastupati mišljenje vašeg naroda! Šta vaš narod bude želio, tako će biti.
Shvatio sam ga sasvim ispravno: da se engleska misija uvjerila da jugoslovenski narod u ogromnoj većini podržava Tita i partizane.
Kad se Draža malo bolje oćeifio i kucajući se na zdravicama, rekao je: Jugoslavija će biti federativna monarhija. Uredićemo je na pozitivnim iskustvima ruske revolucije. Ono što odgovara duhu naše zemlje usvojićemo, a što ne odgovara odbacićemo. Ukinućemo latifundije, velike zemljišne posjede. Privatnoj svojini ostavićemo obrt; a rudnike i fabrike nacionalizovaćemo. Sva naša prirodna bogatstva eksploatisaćemo sami. Sav strani kapital i investicije uložene u naše rudnike, u industriju i saobraćaj, nacionalizovaćemo.
Ova izjava nije bila poćudna engleskoj misiji. Otišli su sa slave jako razočarani. Rekao sam Draži: Niste trebali baš onako iskreno. Beli je bio direktor Trepče, ko zna kakav će izvještaj poslati Čerčilu.
Draža mi ljutito odgovori: – Šta da im se ulagujem. Dosta su nas iskorištavali. Da nije Nijemaca, Englezi bi bili najgori narod na Svijetu!
Beli je došao u sastavu engleske misije da učini poslednji pokušaj kod Draže, pa poslije još ovakve izjave na slavi, povukla se čitava misija, napustivši ‘jalov posao’.“
Zanimljivi su ti istorijski zapisi. Razdavajnje Srba i muslimana, danas Bošnjaka, stavljeno u puni pogon od Kalajevog režima, nastavljano je od Nemaca u Drugom svetskom ratu, da bi ga anglosaksonci devedesetih godina XX veka doveli do tačke – nikada sa Srbima!
Šta će biti stanje kad ova američka meka okupacija – okopni? Stvari su se umnogome promenile: mulalići su radili na talasu promena koje su donele Ataturkova turska republika i podizanje države Južnih Slovena na čelu koje je bila srpska kraljevska dinastija. Komunistički južnoslovenski režim je svemu dao drugačije dimenzije, a njegov pad je – obavljen na imperijlističkom načelu „zavadi pa vladaj“.
Posledice su krajnje napetosti. Podizanje budućnosti na njima je nemoguće. A istorijska je regresija u vreme podizanja Istoka, graditi odnose na Balkanu po zapadnim kolonijalnim potrebama.
Tog pravca razvoja nema više ni u Africi. Ni u Južnoj Americi. Aziju nećemo ni pominjati.
Zato ima smisla razmatrati i mulalićevsku ideologiju. Da ona nije mrtva, najbolje pokazuje priča Tunje Filipovića sa početka ovog teksta.
(Sve o Srpskoj)
