Piše: Dane Čanković , Predsjednik SNP – Izbor je naš
Sve je kako treba, od početka do svršetka Svijeta uzimajući u obzir vječnost duše. Što ne znači da ne treba delati, jer je „borba neprestana“. Sve je neprekidni tok sa uzročno-posljedičnim procesima u kojima je prisutan uticaj vidljivih i nevidljivih sila… i Slobodom, kao najvećom vrijednošću kojom čovjek zadobija (pod određenim uslovima) Carstvo Nebesko ili je ona najveća opasnost, kada čovjek bira vječnu mržnju i vječni škrgut zuba.
I samo u „normalnim“, mirnim vremenima čovjek može svojim umom (inteligencijom) dokučiti i predvidjeti predvidljive društvene događaje i procese (čak i do toga ne može doći isključivo kao zasebna individua; uticaj vidljivih i nevidljivih sila). Dakle, čovjek je ograničio svoje sposobnosti i darove, praroditeljskim grijehom i onda kada sve svodi na intelekt (um) i materijalno. Suštinske prirodne i društvene zakonitosti – suštinu života, čovjek otkriva pomoću Boga (Božijom promišlju i Duhom Svetim). Čovjek samo treba da „pripremi“ um i srce za takve spoznaje, koje su nedokučive za one ljude koji koriste samo um upao u gordost i srce obuzeto strastima. Zato nikad i nijedan intelektualac sa gordim umom i ostrašćenim srcem neće prvi predvidjeti velike i prelomne događaje kao i najaviti novu epohu. To će učiniti smiren čovjek (koji može biti i intelektualac) nadahnuti Duhom Svetim, a onda će lažni intelektualci da obrađuju i sa gordošću iznose svoje mišljenje o već predskazanim događajima. Zato je mnoge intelektualce iznenadilo rušenje Berlinskog zida, raspad SSSR-a, rat u SFRJ, 1942. godine su mislili da je Hitler nezaustavljiv.
Zanimljivo je, kada se tako veliki i za lažne intelektualce nepredvidivi događaji dese, onda su oni već tada sebe ubijedili da je to sve bilo normalno i opet objašnjavaju sa gordošću zašto se to desilo, nešto što ni u snu nisu mogli da dokuče. Čemu takav uvod? Mnogi intelektualci i političari su u mogućnosti da se pojavljuju na raznim medijima i olako, ali sa snažnim sugestivnim dejstvom iznose svoje stavove koji mogu izazvati veliku štetu narodu i državi, a pogotovo to vrijeđa, kada su isti zaposleni u državnim ustanovama ili na drugi način uzimaju novac od naroda. Zanimljiv je primjer Vuka Draškovića koji je prije nekoliko dana u jednoj televizijskoj emisiji rekao kako je srpski narod propustio nekoliko prilika zadnjih decenija i sada ne smije da propusti priliku te da Srbija treba da uđe u NATO. Možda je srpski narod zaista po neku priliku propustio u nekom smislu, ali zato Vuk Drašković nije ni jednu. Sve je iskoristio za lično bogaćenje u Brozovo vrijeme, kada je bio i šef kabineta Mike Špiljaka, zatim u Miloševićevo vrijeme a posebno u Đinđićevo i sada u Vučićevo. U istoj emisiji je rekao opasnu poluistinu, kako su Srbi vršili strašan teror nad Albancima (Šiptarima) na Kosovu i Metohiji. Neću sada napisati ni jednu rečenicu o stradanju Srba, o teroru, terorizmu i oružanoj pobuni Šiptara (zbog političke korektnosti), oružane pobune albanske nacionalne manjine na dijelu teritorije države Srbije. Kratko ću se zadržati na „strašnom teroru“ nad Šiptarima, kojeg je na žalost bilo, ali koji nije imao nikakvu vezu sa zvaničnom srpskom politikom. Srpski narod je vijekovima više puta upadao u zamke iza kojih je stajao svjetski moćan neprijatelj. Naše komšije, u novijem periodu (Albanci, Muslimani, Hrvati, Bošnjaci) su uglavnom bili u službi tog neprijatelja. Kada je došlo vrijeme za razbijanje SFRJ, jedan od načina za početak tog procesa bio je „strašni teror“ nad Albancima na Kosovu i Metohiji. I gle čuda, za takav „strašni teror“ najviše su se zalagali ne Srbi. Slovenac Stane Dolanc, ministar MUP-a u Saveznoj vladi SFRJ je više ili manje tajno zagovarao da se Srbi konačno obračunaju sa Šiptarima. Naravno, bila je to podla namjerna u strategiji budućeg razbijanja SFRJ i Srbije. Oni hrabri, pametni, ali malobrojni Srbi u tadašnjem Saveznom MUP-u koji su ideju „strašnog terora“ nad Šiptarima smatrali opasnom i da se Srbiji to može obiti „o glavu“, te da ima mudrijih rješenja, na razne načine su izbačeni iz „stroja“. Jedan od njih je Marko Ćurčić, visoki službenik Saveznog MUP-a koji je bio protiv strašnog terora nad Albancima, ubrzo je penzionisan. Mnogi policajci, ne Srbi sa prostora bivših republika SFRJ 90-ih godina prošlog vijeka u organizaciji Staneta Dolanca i Saveznog MUP-a poslani su na Kosovo i Metohiju da izvrše „strašni teror“ nad Šiptarima. Talas te podle namjere na razne načine nastavljen je i kasnije, a ceh su platili srpski narod i Srbija.
Bilo je još mnogo zamki koje su poslužile da se Srbi optuže, a nisu bili ni krivi ni dužni, a često i da se prevare i obmanu
-Ne dovodeći ni u kakvu vezu autore Memoranduma SANU – sve je lukavo osmišljeno da se Memorandumom razbude ustaška i druga neprijateljska osjećanja u Hrvatskoj i drugim republikama SFRJ, a preme Srbiji i srpskom narodu. U smislu, eto šta hoće Beograd – veliku Srbiju, hoće Srbi da nas pokore… čak je Memorandum zloupotrijebljen i u Haškom tribunalu i na međunarodnoj sceni a Srbima ne znam šta je dobro donio.
-Vukovar (gdje je živjeo veliki broj Srba kroz istoriju sa znamenjima koje je to potvrđivalo) 1991. razaran je ogromnom silom Jugoslovenske narodne armije (JNA). Jedan časni srpski oficir je na sastanku rekao da je to nepotrebno, da je to greška, i da sa tom silom se može zauzeti Zagreb i da će poslije toga sve pa i Vukovar pasti, ubrzo je bio ubijen „s leđa“. Strašno razaranje Vukovara poslužilo je da u svijet ode kroz medije i lažna slika u kojoj su Hrvati isključivo žrtve a Srbi isključivo zločinci.
-Neke službe su kod Muslimana podsticale da ruše crkve, a kod Srba da ruše džamije kako bi došlo do što većeg neprijateljstva između njih, Srba i Muslimana.
-Čitav svijet bruji o Srebrenici i „genocidu“ u kojoj je ubijeno oko 3.500 Muslimana od kojih su mnogi bili zarobljeni i taj isti svijet nije kaznio neposredne izvršioce, osim simboličnih kazni za Hrvata Dražena Erdemovića, koji se na volšeban način našao u srpskoj vojsci. Haški sud ga je osudio na sedam godina zatvora a nije „odležao“ ni pet godina i to za strijeljanje više stotina Muslimana. Slovenac Franc Kos koji je takođe učestvovao u spomenutom zločinu ubijanja Muslimana sa još nekoliko Srba, osuđeni su pred Sudom BiH. Ali zato Haški sud donosi političke presude, doživotno izdržavanje kazne, za srpske vođe predsjednika dr Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića. A šta je sa jednom drugom Srebrenicom, a koja se desila prije one za koju čitav svijet zna, u kojoj je, t.j. u čijem regionu je od Božića 1993. do 1995. ubijeno oko 3.500 srpskih žena, djece i staraca i to na svojim imanjima, pred kućnim pragovima, a Muslimani koji su to počinili ko zna otkud su došli i to sa namjerom da na tom prostoru sve pobiju. E, to je genocid. Bilo bi važno napraviti analizu i iznijeti podatke na kojem mjestu su žrtve stradale u prošlom ratu u odnosu na mjesto prebivališta žrtava i to uraditi i za Srbe, i Hrvate i Bošnjake, isto to uraditi za one koji su počinili zločin, gdje su ga počinili u odnosu na njihovo mjesto prebivališta odnosno življenja. Na taj način bi se zaista vidjelo ko je napadao a ko se branio. Strani faktor je svojom politikom „zavadi pa vladaj“ odradio posao i za to što su Muslimani, Srbi i Hrvati „nasjeli“ na takvu politiku. Valja ovdje spomenuti i najteži ratni zločin, zločin protiv mira, a koji je počinjen razbijanjem Jugoslavije, i zašto je taj zločin protiv mira Zapad ukinuo.
-Srbe su do te mjere omalovažavali pa su i neki Srbi, borbu za ravnopravnost Srbije sa ostalim republikama SFRJ, nazivali „Jogurt revolucijom“, a otpor i pobunu Srba protiv buđenja ustaštva u ponovljenoj NDH nazivali „Balvan revolucijom“. Mnogi i sada napadaju Srbe što nisu prihvatili takozvani Z4 sporazum (u Hrvatskoj). Odgovor na to – Prihvatio je srpski predstavnik dr Radovan Karadžić Kutiljerov sporazum u Lisabonu 18.3.1992, kojeg su još potpisali Mate Boban i Alija Izetbegović, a on ga je od sve trojice prvi potpisao. Mislili su tada da dr Karadžić neće potpisati takav sporazum pa da iz svih oružja optuže Srbe za krivce. Kada im zamka nije uspjela (dr Karadžić je potpisao), američki ambasador Voren Cimerman natjerao je Aliju Izetbegovića da povuče svoj potpis sa spomenutog sporazuma i rat je počeo.
-Zašto malo ko zna, a još manje govori da je prvi pojedinačni zločin u ratu u BiH bio nad Srbinom, a i prvi masovni zločin bio je takođe nad Srbima (Sijekovac 1993.).
-U periodu od 2005. godine neki Srbi su htjeli organizovati proteste, pisati međunarodnim organizacijama kako Hrvatska ne bi trebala ući u Evropsku uniju dok ne vrati ogromno vrijednu srpsku imovinu (između ostalog oteto je od Srba oko 40.000 stanarskih prava, koja su u svim drugim novonastalim državama na prostoru bivše SFRJ po izuzetno povoljnim uslovima pretvorena u vlasništvo, ogroman novac koji su Srbi uplaćivali u razne fondove u Hrvatskoj) – puštena je snažna priča, neka Hrvatska uđe u Evropsku uniju, a kada uđe onda će je ona natjerati da Srbima vrati njihovu imovinu. Kada je primljena u Evropsku uniju, onda su drugi išli sa snažnom pričom – trebali ste insistirati prije nego što je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, sada je kasno.
A šta ako neko kaže da za krupnu grešku, pogrešnim razmišljanjem i stavom koji namećeš, a od kojeg se trpi ogromna kolektivna šteta ili nanosi šteta državi, plaćaš glavom? Šta, zar je to čudno?! Naši preci su za uvredu lične časti izazivali na dvoboj i sa osjećanjem istinskog smisla i svojevrsnom radošću ginuli braneći narod i državu. Važni ljudi, direktori, političari nanesu ogromnu štetu firmama, narodu, državi, ukradu novac od naroda, olako izgovaraju stavove (od nekoga plaćeni) da Srbi trebaju ući u NATO i Evropsku uniju. I pored izazvane štete ne fali im dlaka s glave, naprotiv postaju ugledniji u društvu.
Evo, glavu dajem, da je ogromna opasnost za srpski narod da ako uđe u Evropsku uniju i NATO (ne ulazeći u to šta će u budućnosti biti sa tim organizacijama), izgubi svoj identitet, vlasništvo nad svojim prirodnim bogatstvima (budzašto rasprodanim), da će morati prihvatiti takve pogubne nenormalnosti i da će sa svojim srpskim identitetom nestati sa lica zemlje.
Sad ću spomenuti jednu mogućnost koju na lakši i jednostavniji način iznosim. Dobro, evo ne treba glava da ode sa ramena, ali onda, ako se dođe u situaciju u koju su nas uveli lažni intelektualci, političari, direktori (i to obmanom naroda), a koji su se pri tome značajno obogatili, onda kada na red dođe ratna odšteta koja se treba dati tzv. Kosovu (Albancima), BiH (Muslimanima i Hrvatima), da se upravo od svih onih koji su govorili da treba priznati „realnost“ t.j. Kosovo, da su Srbi vršili „strašni teror“, da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević izazvao tri rata, oduzme sva njihova imovina (koja je svakako na sumnjiv način ostvarena) i proslijedi kao ratna odšteta. Zanimljiv bi bio i iskren odgovor intelektualca, političara, seljaka, prostog čovjeka, na pitanje šta je prioritet, šta je vrjednije – sačuvati nacionalnu ekonomiju ili nacionalni identitet i čast; materijalizam ili duhovnost. Po Ustavu Srbija je država srpskog naroda… Taj narod nije bezličan, ima svoj identitet, vjekovni.
Više godina unazad govorim i pišem da je za onaj centar svjetske moći koji želi da porobi čovječanstvo, nametne nenormalne „vrijednosti“, uništi čovjeka koji je ličnost i stvori svog nalikčovjeka, te da zagospodari svim svjetskim bogatstvima – njemu je najveća prepreka savezništvo Pravoslavlja i Islama. Zato se, politikom „zavadi pa vladaj“ pokušavaju dovesti u sukob Srbi i Bošnjaci a u širem smislu da se izazove sukob Turske i Rusije.
Drugi dio teksta započinjem – Sve u svoje vrijeme, ali nema ni „groma iz vedra nema“ bez najava, priprema, pravljenja ambijenta.
Političke stranke polako završavaju svoju istorijsku ulogu. Postale su sredstvo za ostvarivanje ličnih i grupnih interesa, a za narod i državu rade samo kada je to u njihovoj, stranačkoj funkciji. Moguće je, da dobri i vjerujući ljudi formiraju tijelo „Sluge narodu i državi“. To tijelo bi kroz jedan proces, ponudilo prave ljude za lokalne i opšte izbore i stalo iza njih. Ono bi definisalo srpski identitet i način kako ga odbraniti, kako odnjegovati dobrog, radnog, rodoljubivog čovjeka sa srpskim identitetom. Takođe bi najavljivalo moguće događaje (kao npr. u Ukrajini, poslije nekoliko kraćih kulminacija može relativno brzo doći do primirja, a onda poslije izbora novog predsjednika SAD-a, ko god da postane, svijet ulazi, kroz jedan proces u velike ratove, u kojima će se koristiti do sada neviđeno oružje), izazove i probleme, te davalo najbolje odgovore na njih. Takvo tijelo bi moglo biti formirano kako na lokalu tako i na višem nivou. Uslov je da u njima rade dobronamjerni i vjerujući mudri ljudi, koji nemaju nikakvu materijalnu nadoknadu za takav rad, već povod za takav rad je ljubav prema svom narodu, sa sviješću da će biti svjedoci svjetskih događaja koji će definisati čovječanstvo u narednih 50 – 100 godina, i da srpski narod, kao istorijski i ozbiljan, mora spremno da ih dočeka i da u njima na najbolji način učestvuje.
I sad se prisjetih da je Gospod Isus Hristos Sin Božiji izabrao ribara 12 koji su promijenili svijet.
