Stub srama, Kotor, Stari grad (Foto: N. M.)
Piše: Nikola Malović
Mladost i ludost idu ruku pod ruku. Bile su užasne devedesete, i bio sam student, i imao sam novu ribu, i bili smo na nekoj žurci, i sad – zašto smo se, s još jednim parom, preko Karađorđevog parka vraćali kući nemam pojma, niti pamtim gdje sam u tom trenutku stanovao, ali sam, pripit, deboto učinio neviđenu glupost.
Karađorđevim trgom je dominirao nedovršeni hram Svetog Save, Narodna biblioteka Srbije i spomenik Karađorđu, do koga sam se po snijegu uspeo uz uzvišicu na kojoj mu se nalazi postolje, što bi rekao Forest Gamp: bez nekog naročitog razloga. Gledajući iz žablje perspektive u spomenik opazio sam da je s donje strane, između nogu, zaravnjen, pa sam, iz razloga što mladost nema zakone u pameti nego u krvi, povikao iz svega glasa: Karađorđe nema m*da!
Pazimo…
Čim je ovo svetogrđe izašlo iz mojih usta, Bog je projavio dva milicajca u drvoredu s lijeve strane, da sve jasno čuju i da sve jasno vide.
Umalo se nisam uneredio od straha, na lijepom srpskom kaže li se, uvjeren da će me olešiti od batina.
No se dogodilo čudo Svetog Save, jer sam nekoliko godina kasnije činom diplomiranja postao profesor srpskog jezika i književnosti, mudro rukovođen da prvo duhovno progledam u Beogradu pod bombama 1999, a danas da se izvinim Karađorđu i zahvalim onim milicajcima što me nisu odveli u Majke Jevrosime i dali par vaspitnih, je li, lekcija.
Dunkve, ako je neko imao bijele bubrege među Srbima, imao ih je Karađorđe, velikan kome Njegoš posvećuje Gorski vijenac. Lijepo je Karađorđe govorio Srbima koji su ga izvikali za vođu ustanka kontra viševjekovnog porobljivača, nemojte mene, braćo, preke sam naravi, ubiću koga ako napravi sranje, ako se okoristi položajem ili ako kompromituje ustanak…
Čovjek koji je, po Luki Mičeti, o ljutom jadu zabavio čak deset velikih vezira Otomanskog carstva, tri sultana, koji je preko prevodilaca vodio prepisku sa Napoleonom, ruskim carem Aleksandrom Prvim i austrijskim carem Franjom Prvim – ubio je i oca i brata! Ali ako se zna da je Crni Đorđe za surovostima potezao samo kada je morao da zaštiti ono malo pravde, jasno nam je da je otac moderne Srbije imao hamletovsko načelo: ja, bre, moram da budem surov da bih dobar bio.
Kakvi su današnji vladari, preletimo pogledom po kolektivnom Zapadu pa se vratimo doma…
Bajden pred generisanim impičmentom po ko zna koji put dokazuje da je izvakcinisana marioneta koja je svijetu pokazala da odavno zapravo ne postoji američki predsjednik. Šta je Makron u odnosu na De Gola osim sjenke francuskih državnika? Olaf Šolc je per la finta kancelar koji Njemačku kao koloniju Sjedinjenih država vodi u treću veliku ratnu pogibiju. Engleskog premijera Riši Sunaka, Indusa, kineski predsjednik Si nije udostojio susreta na nedavnom samitu Grupe 20 u Indoneziji. Španski lideri su nevidljivi, italijanski su već izdali nade glasača, Skandinavci su se podali, tri baltičke zemlje zajedno s naoružanom, nahuškanom i ostrašćenom Poljskom čekaju mig iz Amerike da nasrnu na Rusiju, dok Erdogan uvjeren kao i svaki vladar u vlastitu političku besmrtnost, nastavlja da sjedi na dvije stolice kad i neosultanat mu – u Evropi i Aziji.
Za sve vrijeme, na Balkanu postoji to, stripovskim ali i filmskim već jezikom kaže li se – galsko selo. Aluzija je na selo Asteriksa i Obelika, okruženo Rimskom imperijom, koje odolijeva napadima. Druid Panoramiks autor je formule za čarobni napitak koji od takvago pričešća čini nepobjedivim one koji ga popiju, osim Obeliksa, naravno, jer je ovaj, priča kaže, u kazan upao kao mali, pa je snažan vazda.
Bajke su za djecu a za odrasle je zbilja. Do kada Srbija može da bude simbol za moderno galsko selo, ono koje nije u Natou? S obzirom da se naša zemlja od vremena Karađorđa i Miloša Obrenovića po pitanju odnosa prema pravdi i slobodi izvrnula na naličje kao rukavica, u odsudnim trenucima, a naši dani to jesu, uputno je vratiti u srpski jezik pojmove kao što su izdajnik i veleizdajnik.
Da sam ja onog zimskog dana kada sam se u Karađorđevom parku osramotio samo tako, kući pošao širom a ne užom stazom, danas bih bio ili drugosrbijanac ili Montenegrin. Što je zajedničko ovim grupama izdajnika? To što slijepi za postojanje duhovne vertikale misle da znaju više od ljudi koji se cijelog vijeka penju uz duhovne ljestve, to što svoju djecu uče da im je domovina tamo gdje je dobro, a ne tamo gdje im je domovina stvarno, bez obzira da li se u otadžbini u tom trenutku živi dobro ili loše. Izdajnici Srbije i Crne Gore zapravo danas u Srbiji i Crnoj Gori žive odlično, o sve većem trošku duga što ga sistem čiji je algoritam na Zapadu, svakog dana pravi.
Izdajnici su kancer Srbije, izdajnici su kancer Crne Gore, jedu je njenim parama, razaraju buduću prirodnu zajednicu iznutra.
Izdajničkim mic po micom došli smo do vremena u kome gigant Vladimir Dimitrijević, kao intelektualna so srpstva, sjedi na LGBT+ optuženičkoj klupi zato što je branio, i zato što brani, prirodnu porodicu i krštenu Srbiju. Izdajničkim mic po micom došli smo do zakonom zabranjene gej parade u Beogradu koju ipak dozvoljava prokurator Kristofer Hil. Mic po mic stigli smo od Velikog brata do ružičastog TV otrova koji je duhovno sterilisao svako srpsko selo. Na svim kanalima sa nacionalnom frekvencijom gledamo galeriju punu marićevskih oriđinala, i ko god ima oko podešeno za audio iza okuke naših dana, i za video iza okuke naših dana – teško može da pretpostavi kako ćemo se na nacionalnim frekvencijama nagledati Miloša Kovića, Slobodana Antonića, Milana Brdara, Slobodana Reljića, Nikole Vrzića, Siniše Ljepojevića, Marka Tanaskovića, Koste Čavoškog, Miše Đurkovića, Aleksandra Vujovića, Mila Lompara, Aleksandra Pavića, Vladana Vukosavljevića, o. Jovana Plamenca, Milorada Vukašinovića, Branka Pavlovića, Stevana Gajića, Đura Bilbije, Slobodana Vladušića, Ljubinke Milinčić, Mare Kern, Ljiljane Bogdanović i njih još do broja od 144 hiljade.
Imenovani su zadnji koji mogu da budu izdajnici. Jer nas ljube. Žive za Srbiju i Crnu Goru. S pripadajućim Kosovom i Republikom Srpskom.
Sreća je njihova da su svi odreda, iako gromade, mali Srbi, od vrste koja može da bude izdajnik, ma ne daj Bože, muža, žene, kuma, prijatelja, poslovnog partnera, ali ne mogu da budu veleizdajnici.
Veleizdajnik je obično jedan, rijetko u dvojini, okružen morem izdajnika koje je sam stvorio. Uvijek je u nekom nesvetom trojstvu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Veleizdajnik se ne rađa, on to postaje.
Da bi postao veleizdajnik, prvo mora da bude iniciran politikom, da potpiše kako imenom i prezimenom pristupa partiji ili stranci. Veleizdajnik nikad nije student generacije. Pametan ili proslavi naciju, ili ga ubiju, ili se – zato što je pametan – povuče na vrijeme. Pametan može postati diktator kakvih smo se nagledali tokom istorije, ali nikad veleizdajnik. Veleizdajnik je po defoltu intelektualno niži u odnosu na geopolitičke protivnike, zato kao maca dođe na poslovična vratanca: mi smo ti omogućili da budeš što jesi, zato sada igraj kako mi svirasmo sve vrijeme.
A narod? Narod je sastavljen od izdajica, država više nema nacionalni ram, ona je preduzeće u vlasništvu korporacija. Izdali smo Srbiju i Crnu Goru. Nismo nastavili litijski hod potekao iz Boke Kotorske 2020. godine, bili smo glupi, nismo se molili za povratak srpskog jezika u Crnoj Gori, za vijorenje istorijske trobojke, nismo prešli nametnutu Nato granicu da bi se masovno litijsko osveštavanje prostora i vremena prenijelo u Srbiju, da bi stiglo do Beograda; nismo u milionima izašli s ikonama da kao u svetosavskoj himni, od mora do Dunava, kažemo kolonijalnoj upravi, sa sve Kosovom u srcu: mi nismo izdajnici.
Jer smo izdajnici.
Izvor: Pečat
Preuzeto sa: https://www.in4s.net/mi-izdajnici/
