Objasniti djeci da je važno da pišu ćirilicom jer to je vjekovno pismo našeg naroda koje treba njegovati (iako je korisno i nimalo loše da znaju, tek sekundardno, i latinicu), a čijim gubitkom bi se izgubio naš identitet
Sramota civilizacije
Koliko god djelovalo da je teško neupućenima objasniti crnogorska politička i društvena iščašenja, etnička račvanja i crkvenopravna razmimoilaženja, tema jezika se izdvaja kao zasebna kategorija jedne ludosti jer, nakon svega što se izdešavalo – Crna Gora ostaje jedinstven svjetski lingvistički primjer. Viševjekovnu tradiciju, čitav jezik jednog naroda, kojim govorimo, dišemo, na kome sanjamo i mislimo, od prvih pismena na teritoriji koja se još nije ni zvala Crnom Gorom, preko njenih dinastija Balšića, Crnojevića, Petrovića, vjekove koji su protekli (a tokom kojih nije napisano slovo, niti izgovoren glas jezikom koji se zove crnogorski), deformisala je, mimo svake naučne logike, u jednom danu, prosta parlamentarna većina u Skupštini Crne Gore. Čedo tadašnjeg režima, crnogorski jezik, pokojni profesor Milorad Ekmečić nazvao je ne samo sramotom jednog naroda, srpske nacije i nepismene inteligencije – već sramotom civilizacije.
Kad pravda zanijemi
Nalazeći se, iznova i iznova, u više nego frustrirajućoj poziciji znavenih koji neznavenima objašnjavaju da je zemlja tvrda, a nebo visoko, ispisane su hiljade i hiljade stranica, potvrda, argumenata, jer teška vremena su zahtijevala obiman naučni rad, pa i ličnu žrtvu (sjetimo se samo dvadeset šest profesora iz Nikšića koji su, u borbi za srpski jezik, ostavljeni bez posla) Srbi su, u besudnoj zemlji, branili svoj jezički identitet. I zalud sva nauka, i zalud prošlost, zalud tolike stručne i naučne opservacije koje se, sada već, prožimaju kroz vjekove jer prve datiraju još iz vremena Dositeja Obradovića koji kaže da se „(…) Srblji po različnim kraljevstvam i provincijam različno nazivaju: po Srbiji Srbijanci, po Bosni Bošnjaci, po Hercegovini Hercegovci i po Crnoj Gori Crnogorci, i svuda jednako govore, sovršeno se i lasno razumevaju“ i, dalje, u svom čuvenom „Pismu Haralampiju“ (1783) da svaki žitelj „crnogorski, hercegovački, servijski, sremski, bački i banatski jednim istim jezikom govore“; ili zalud Vuk Karadžić koji, pedesetak godina nakon Dositeja u tekstu „Srbi svi i svuda“ (1836) piše da su Srbi svi Južni Sloveni koji govore što ili šta, i da je njihov jezik srpski, i da ga svi istim imenom zovu, i da se po zakonu (religiji) dijele na Srbe „zakona grčkoga“, Srbe „zakona rimskoga“ i Srbe „zakona turskoga“ i da su „Crnogorci Srbi zakona grčkoga, dok u cijeloj Boci ima oko trideset i tri iljade duša, sve pravijeh Srba“ gdje je „jedna četvrt zakona rimskoga, a ostalo sve grčkoga“; zalud i Njegoš koji je Vukovu jezičku reformu prihvatio, a „Gorski vijenac“ pisao „na slavu i neocjenjivu korist srpskoga jezika i svega Srbinstva“ (kako je pisao Vuk Vrčević) po Vukovim jezičko-stilskim sugestijama, zalud i što je sačuvan Srpski bukvar (1836) štampan na Cetinju (!) u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša, kao i, dvije godine kasnije, Srpska gramatika za crnogorsku mladež (1838); zalud i kralj Nikola kome pjesme pjevaju, a za čije je vrijeme (1871) štampan „Bukvar sa čitankom za škole u Crnoj Gori sastavljen u srbskoj učiteljskoj školi“ (iz koga je naučio da čita i piše i sam Marko Miljanov), i zalud što u „Zakonu u narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori“ (na čijoj prvoj strani piše da ga je odobrio „Po milosti Božijoj Kralj i Gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš”) iz 1911. godine piše da se u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori obavezno uče „1. nauka hrišćanska, 2. srpska istorija, 3. srpski jezik“ (sve se ovo, dakle, zbilo prije 1918 godine!); pa zalud i četrnaest profesora iz Bjelopavlića koji su robijali u austrougarskim koncentracionim logorima nakon što su okupatorskim vlastima uručili neopozive ostavke ne želeći da se odreknu srpskog jezika i ćirilice: „Mi smo srpski učitelji i nećemo da budemo anacionalni, a srpski jezik i ćirilica su srpska istorija, arterija i aorta srpskog naroda“; zalud i toliki moderni, u Evropi proslavljeni, autori i pisci druge polovine HH vijeka, poput Miodraga Bulatovića („jedini korektan literarni jezik pisaca iz Crne Gore je onaj kome pripadaju Vuk Karadžić, Ivo Andrić i Marko Miljanov“) ili Brane Šćepanovića („Ne treba ni da objašnjavam da sam ja srpski pisac čiji roman >>Usta puna zemlje<< pripada srpskoj književnosti i srpskom jeziku, ali postoje jake i ozbiljne namjere da se srpski jezik u Crnoj Gori institucionalno preimenuje u crnogorski…“).
Zalud hiljade ovakvih argumenata, zalud mišljenja autoriteta, zalud tolika svjedočanstva, dokumenti, đački izvodi, knjižice sa ocjenama, sačuvani školski dnevnici, fotografije, iskaznice, isprave, legitimacije, faktografija, dobro sačuvana arhivska građa, izvodi, narodno pamćenje, prepuni muzeji i biblioteke, na stotine i stotine dnevnika u kojima piše da se u crnogorskim školama, otkad one postoje, izučava samo srpski (osim u periodu od 1945. do 1991. kad se, u zajedničkoj državi, zvao srpsko-hrvatski, mada je Crna Gora i tada pripadala istočnoj varijanti ovog jezika) kad se na sve to žmuri, kad se sve poriče, kad srpska djeca u Crnoj Gori danas, opet, zbog nesrećnog Ustava i proste parlamentarne većine – već godinama uče iz udžbenika u kojima su posijane laži, a na čijim koricama piše „Crnogorski jezik i književnost“. Tako je to u zemlji zaključanih vrata, i tako je to kad nauka ne važi, tako je to – kad pravda zanijemi.
Metod kuvane žabe ali i – šta dalje možemo?
U početku su se projektu (koji Ekmečić sa pravom zove sramotom civilizacije), izmišljenim grafemama, i Fakultetu za tzv. jezik, smijali mnogi građani Crne Gore, ali i dobar dio međunarodne naučne javnosti, međutim, godine su prošle. Od 2007. tzv. crnogorski ima status službenog jezika u Crnoj Gori (čuveni član 13 Ustava Crne Gore), a prema popisu iz 2011. crnogorskim jezikom govori 37% stanovnika (i dalje manje nego srpskim, ali to je ipak oko 230. 000 ljudi) čime je napravljen još jedan presedan: naime, Crna Gora je raritetan primjer zemlje u kojoj je službeni jezik onaj kojim govori manje ljudi nego jezikom koji je, tek, u službenoj upotrebi (čime je izjendačen sa hrvatskim — 0,45% stanovništva, i bosanskim — 5, 33% stanovništva), i ovo je, vremenom, prihvaćeno kao normalno stanje. Djeci rođenoj nakon referenduma pomen ovog jezika ne izaziva podsmijeh, čak i mnogi stariji su ga, po inerciji, usvojili, navikli se na njega, birokratija poštuje moćnike, bankomati širom Crne Gore nude uz strani jezik i maternji „crnogorski“, isto je i sa kablovskim operaterima, putokazima za turiste na crnogorskom primorju (na kome je srpski i dalje rasprostranjen više od 80%), a korice udžbenika još uvijek nisu promijenjene (i kad budu, u najboljem slučaju možemo očekivati još nezgrapniji četvoroimeni naziv), na novom sajtu Vlade Crne Gore opet piše da je sav sadržaj – na crnogorskom. Političari parlamentarnih stranaka koje, u velikoj većini, glasaju i Srbi koji govore srpskim jezikom, ne žele ili ne smiju da kažu kojim jezikom govore. Neslana šala je otišla predaleko, i sad je svima prestalo da bude smiješno.
Naravno, borba je izgubljena samo ako onaj koji je u pravu spusti gard, dakle: šta možemo? Za početak, objasniti djeci da nikakav crnogorski jezik ne postoji, da je bez stvarnog naučnog sadržaja te da je on, i ukoliko postoji, samo političke, ne i lingvističke prirode; da se u našoj zemlji govori srpskim jezikom ijekavskog izgovora i da su razlike sa drugim podnebljima gdje se govori isti jezik tek sitnih dijalektoloških karakteristika (mada su i one na brojnim lokacijama gotovo nepostojeće bez obzira na administrativne granice: uzmimo Trebinje i Nikšić) i da predstavljaju bogatstvo našeg lijepog jezika. Upoznati mlade sa naučnim radom Vuka Karadžića, velikog reformatora i jednog od najvećih lingvista svoga vremena u Evropi čiji je angažman zadivio svjetske veličine poput Getea, braće Grim ili Umberta Eka, a čiju je reformisanu ćirilicu irski nobelovac Džordž Bernard Šo smatrao najsavršenijim pismom na planeti i ostavio kompletan iznos od svoje nagrade onome ko uspije da reformiše engleski jezik po uzoru na srpski; dalje, govoriti im o Božidaru Vukoviću Podgoričaninu, srpskom vojvodi i štamparu iz 15. vijeka „ot serbskije zemlji“ u čijim štamparijama su štampani Praznični minej, Oktoih, Zbornik i molitvenik, i druge vrijedne knjige srpskog nasljeđa. Objasniti djeci da je važno da pišu ćirilicom jer to je vjekovno pismo našeg naroda koje treba njegovati (iako je korisno i nimalo loše da znaju, tek sekundardno, i latinicu), a čijim gubitkom bi se izgubio naš identitet.
Naravno, možemo i sami da se angažujemo, da pišemo ovakve tekstove (a postoje adrese, poput naše, koje će ga rado objaviti) i da ih (i to vas ovdje pozivamo da učinite) dijelimo na ličnim profilima kako bi što više ljudi moglo da ih vidi i pročita. Naravno, možemo i moramo, kako je govorio Duško Radović, da volimo srpski jezik svakog dana makar pomalo, jer srpski jezik nema nikog drugog osim nas.
Možemo i da ne zaboravimo ko smo, u životu, u duši i na popisu.
PREUZETO SA:https://naukaikultura.com/kako-su-krcmili-srpski-jezik-ili-kad-prestane-da-bude-smijesno/
