Piše: Goranko Đapić.
Pogledi:Prošlost koja govori o sadašnjosti: da li je Jugoslavija morala nestati?Ovo pitanje mnogo je puta postavljeno, postavlja se i postavljat će se. Iako vremenska distanca nije velika, na tu temu mnogo je već pisano. Sudovi su različiti; kreću se najčešće od konstatacija da nije ni mogla postojati, da je u samom začetku nosila sve sile svoje propasti, pa do stavova da je u srećnijim povijesnim okolnostima i te kako mogla opstati i razviti se u dinamično i uspješno društvo. O ovoj temi za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine…
U XIX stoljeću na jugoslovenskim prostorima samo su Srbija i Crna Gora posjedovale atribute državnosti. Njihove granice mijenjale su se kroz cijelo stoljeće i stabilizirale su se nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Ali daleko od toga da su svi Srbi bili manje – više u istoj državi. Gotovo 50% srpskog stanovništva živjelo je van Srbije. Dio je živio pod turskom vlašću na Kosovu i Makedoniji, ali najveći dio je živio u okviru Austro – ugarske monarhije. Najčešće je bio izmiješan sa Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni, a u Vojvodini sa drugim brojnim nacijama, od kojih su Mađari i Nijemci bili najbrojniji.
U Bosni i Hercegovini Srbi su bili natpolovično stanovništvo, mahom po selima, manje po gradovima , uglavnom u uslovima naslijeđenim od duge osmanske vladavine.
U Hrvatskoj, Srbi su bili kao i Hrvati podjednako i ruralno i urbano stanovništvo. Sama Hrvatska je formalno bila nezavisna kraljevina u okviru Ugarske i sa ugarskim kraljem. Kako je taj kralj bio istodobno i austrijski car, to je Hrvatska uistinu bila dio višenacionalnog Austro – ugraskog carstva. Jednom riječju od bitke kod Gvozda 1102. g. kada je pao posljednji uistinu hrvatski kralj Petar Svačić, a pobjednički Ugri integrirali Hrvatsku u svoje Sentištvansko kraljevstvo, nije bilo suverene države u Hrvata.
Jačanjem Republike Svetog Marka ( Venecija ) hrvatski živalj na jugu u Dalmaciji i Istri bio je stoljećima odvojen od sjevera zemlje. Istu sudbinu kasnije su dijelili i autohtoni Srbi koji su sklanjajući se od Osmana naseljeni na teritoriji Karlovačkog i Varaždinskog generaliteta. Poslije austrijskog povlačenja iz Skopja većina Srba sa Kosova prešla je sa Arsenijem Čarnojevićem u današnju Vojvodinu kamo je već bilo Srba koji su se ranije skljanjali iz sjeverne Srbije. Štaviše, jedno vrijeme su kasni Brankovići nastojali da održe despotovinu, ali ona se nije održala, a srpska autonomija, najprije crkvena pa djelimično i politička sačekat će kasnija vremena.
Što se slovenačkih zemalja tiče, djelom su germanizirane, a dijelom se slovenački živalj održao, što je obzirom na okolnosti bilo pravo čudo.
Bio je poželjan mir na jugu
Samo je kroz srednji vijek, već na pragu Novog vijeka postajala jedina suverena slovenska država – mala Dubrovačka Republika, čiji su žitelji sebe nazivali Južni Slovini. I to će u bogatom kulturnom miljeu nastati ideje jugoslovenstva koja će stoljećima tinjati, da bi se razbuktala stoljećima kasnije.
Prije dolaska Turaka najmoćnija država na Balkanu bilo je Kraljevstvo Nemanjića, a malo kasnije ojačalo je i Bosansko Kraljevstvo. Podjela kršćanskog svijeta direktno se očitavalo na slavenskom jugu. Dok je Bosna bila stalno haotična, čas katolička, čas pravoslavna, a čas patarenska (bogumilska), država Nemanjića nakon ozbiljnog kolebanja odlučila je da se približi Carigradskoj patrijaršiji. Ubuduće Srbi će ispovijedati bizantsko pravoslavlje, a vremenom će steći samostalnu Patrijaršiju. Ovo će ubuduće veoma snažno utjecati na sudbinu srpske nacije i sudbinu srpske državnosti. Slobodno možemo reći da je taj faktor i danas i te kako odlučujući, kako prema Istoku, tako i prema Zapadu. Novija srpska državnost naslijedit će raspolućenost između Istoka i Zapada još od Despotovine Stefana Lazarevića do današnjih dana.
Zapadno, u hrvatskim i slovenskim zemljama učvrstit će se katolicizam. Kako je rimokatolicizam ili zapadno kršćanstvo dominatno na Zapadu, tako će i utjecaj Zapada prevlađivati, bilo kroz romano – renesansnu ili srednjeeuropsku tradiciju.
Dolaskom Osmana, situacija se još mnogo više komplikovala. Njihovo protežiranje islamizacije uvelo je u jugoslovenski svijet pored postojećih zapadnokršćanskih i istočnokršćanskih tradicija i nove orijentalne tradicije. Vidimo da nije bilo niti jedne podjele koje bi zaobišla slovenski jug.
Ova mala skica poslužila je da se vidi bar u osnovnim elementima sva složenost jugoslovenskog svijeta na pragu dvadesetog stoljeća. U takvim uslovima Srbija je sama raspolućena ušla svojom državnošću zajedno sa Crnom Gorom u novu zajednicu. U toj zajednici duboko su počivale najčešće suprotstavljena viđenja svijeta i želja. Uza sve to Srbija je u Prvom ratu izgubila gotovo svo najvitalnije stanovništvo i po stepenu destrukcije bila je u rangu sa užasnom katastrofom u Rusiji. Još je i morala bukvalno od Slovenije do Dalmacije i razgoniti italijansku proždrljivost.
Još u devetnaestom stoljeću Srbija se kolebala između veće integracije sa Srednjom Europom i potpunog oslanjanja na Rusiju. Srednja Europa joj je bila na granicama uzduž Save i Dunava, a ne tako dalekih vremena i na Drini. Rusija je bila daleko, a rastuća moć germanskog svijeta bila je neposredni susjed. Obrenovići, a osobito Mihajlo ubrzano su uvodili zapadnjačku modernizaciju srednjeeuropskom transverzalom. Orijentalna Srbija ubrzo se modernizirala , vodeći telegraf, željeznicu, visoko obrazovanje, knjigu i pozorište. Konačno je uspostavljeno monetarno jedinstvo i moderna stajaća vojska koja se ubrzano, velikim trudom pretvarala u najjaču i najefikasniju vojsku na Balkanu.
Glavni, i to gotovo sasvim preovlađajući vanjski ekonomski partner bila je Austrougarska. Obrenovići, uvijek realpolitičari vodili su o tome itekako računa. Na koncu stoljeća došlo je do polarizacije čitavog Starog svijeta suprotstavljene saveze i bilo je jasno da doći u bližoj budućnosti do rješavajućeg rata i preraspodjele svjetske moći. Srbija je bila u veoma delikatnom položaju. Pravoslavna tradicija i slovenstvo nalagale su joj da slijedi Rusiju bez ostatka.
Sa druge strane susjedstvo Centralnih sila i ekonomski interesi tjerali su je na oprez. Dio intelektualne elite i Crkva željeli su bespogovorni oslonac na Rusiju. Dvor i prozapadni dio inteligencije željeli su odlučnu neutralnost i dobre odnose sa susjedima. Činjenica da je veliki broj Srba živio u dijaspori uzet je kao razlog za konačno opredjeljenje za Antantu. Samo ubojstvo posljednjeg Obrenovića to je jasno pokazalo. Dolazeći Karađorđevići postepeno su se svrstali uz Antantu uglavnom zbog Rusije. Britanija je predstavljajući se kao ruski saveznik, potajno željela da se u sukobu, međusobno unište Njemačka i Rusija, smatrajući zapravo Rusiju kao najveću opasnost. Srbija je smatrana kao predstavništvo ruskih interesa i imala je da podijeli njenu sudbinu. Engleska je nastojala da se Austrougarska sačuva, a stvaranje jugoslovenske države sa Srbijom kao Pijemontom bilo joj je neprihvatljivo; a opet iz straha da se to ujedinjenje ne pokaže na korist Rusije i njene panslovenske politike. Ishod rata donekle je izmijenio britanski stav. Sada je Zapadu bilo važno obzirom da se Rusija nije raspala; stvaranje sanitarnog antikomunističkog bloka prema Rusiji. Oni su smatrali da je ma kakva ruska država, zvala se ona i SSSR potencijalna opasnost po njene interese. Sada je Beograd trebalo da bude predstraža protiv svjetskog komunizma. Prevedeno to je značilo stvaranje u osnovi antiruskog pakta.
Ubrzo su se u novoj državi pokazale posljedice naslijeđenih problema. Hrvati su htjeli federalnu republiku po formi bližu konfederaciji što je za srpsku krunu bilo nedopustivo. Hrvati su htjeli svoj Sabor, pored zajedničke Skupštine, zastavu i himnu, odnosno odlike suverene države u ovom slučaju u interesnom savezu. Beograd je imao sluha samo za unitarnu državu istog troimenog naroda. Vrijeme koje će ubrzo doći pokazat će da je nova država najprije rigidno njegovala tvrdi unitarizam, ali da je kasnije polako mijenjala praksu i da je počela prihvaćati realnost uvodeći značajne elemente federalizma. Banovina, a osobito hrvatska poprimale su elemente budućeg federalizma. A onda je nakon Musolinija došao Hitler. Kada je nakon poljske kampanje izbio Drugi rat, Hitler je obuzdavao italijansku agresivnost spram Jugoslavije želeći mir na jugoistoku težeći da koncentrira sve snage za eventualni rat sa Sovjetskim Savezom. On sa Britanijom i mogućno sa SAD za leđima nije mogao biti siguran jer nije imao povjerenje u Staljina. Brz ruski poraz omogućio bi mu punu angažiranost na Zapadu. Sa sigurnim Uralom on nije morao strahovati za dominaciju Rajha u Europi.
(Sledeći nastavak: Mesija koga pamte)
