Silnici

Silnici

Ali, očigledno je da Sili treba pomoć za upravljanje istorijom čim toliko insistira na priznanju njene moći.

Otimačina nema nikakvo uporište u  zvanično prihvaćenim vrednostima ovoga sveta.

„Sila Boga ne moli, Bog silu ne voli“, više je od pomirljive ali i utešne mudrosti stalo u ovu jezičku organizaciju iz koje izbija viševekovna silueta žrtve i klija energija izdržljivosti ponosa koji čeka potvrdu gde god da se zadesi u događajnju pravde. Sin na oca, mlađi brat na starijeg, seljak na kralja, građanin na predsednika, prenose zebnje i spokojno čekaju rezultate ontološkog redosleda i vrednosnog poretka koji je bivao žrtva ali i dočekivao pravdu. Malim narodima ostaju mudrosti predaka da u njima traže spas i nadu da je ono što im se događa u najmanju ruku jednako teško kao što je bila teška stvarnost daleke prošlosti predaka koja je iznedrila jednostavnu istinu: „da Bog da se osilio, sine moj“. Teža kletva od majčinog mleka i nedovršena civilna društva ostavljaju joj otvorena vrata kao epskoj tradiciji u nastavnim programima za generacije koje dolaze. Jer, taj dan u kome si se osilio, sine moj, poslednji je tvoj dan u ljudskosti. Čeka se egzekucija. Pitanje je samo koja će je generacija malog naroda dočekati a koja uvenuti u čekanju. Pradedu su ubili Silnici koje je deda kasnije oterao. S kolena na koleno.

Dakle, u Silu Zapada uračunato je staro latinsko pravilo da „niko na drugoga ne može da prenese više prava na nekoj stvari nego što sam poseduje u trenutku prenosa“. Otimačina nema nikakvo uporište u  zvanično prihvaćenim vrednostima ovoga sveta. Otimačina, kao vrsta Sile, predstavlja goli fakt postojanja ili kako se to danas popularno kaže: realnost! Za poštovanje prava nastalog na predanjima starih latinskih pravila potrebno je više od Sile, bar proklamativno, potreban je odgovarajući kapacitet subjekata koji stvaraju svet zasnovan na pravilima. Ako i mali narodi imaju pravo pozivanja na stara latisnka pravila, nameću se dva pitanja:  prvo: da li neko u Srbiji ozbiljno smatra da ima dovoljno prava prema Kosovu da ga u skladu sa  latinskom mudrošću može preneti na bilo koga, i drugo: ako nešto već jeste (kako Sila Zapada danas promoviše kosovsku realnost), zašto je potrebno bilo kakvo učeščće Srbije da to što jeste takvo i ostane?

Naime, šta se danas zbiva na geografiji juga, jasno je celom svetu. Kosovo nije geografija, niti mit, kultura, istorija i religija. Ono je, latinskim jezikom rečeno, res extra comercium (stvar izvan prometa). Zato, ako Sila Zapada insistira da stvara precedentno međunarodno pravo sa onima koji nemaju nikakvu mogućnost raspolaganja na stvari  koju mu otimaju (a to je bilo ko u Srbiji ko pogrešno misli da ima takva ovlašćenja), mora biti da po svaku cenu očekuje da „faktičko stanje“ postane „pravno“ uz pomoć apsolutno neovlašćenih lica.

Ako je sa Kosovom sve već gotovo ovako kako jeste, zašto Sila Zapada očekuje „priznanje“ istih onih koje ona ne vidi kao sebi ravnima. Za uspeh pretvaranja realnosti u pravo dovoljna je moć Sile. I to je nesporno. Ali, očigledno je da Sili treba pomoć za upravljanje istorijom čim toliko insistira na priznanju njene moći. Kosovo će biti isto ono što danas jeste, a istorija će biti drugačija ako ga Srbija prizna. Podržimo Silu!

To su nam javili još Bitlsi.

Let it be.

Podelite sa drugima:

Povezani članci