Piše: Emilo Labudović
Skoro da ne prođe dan a da se javnost ne zgrozi nad nekim nasilničkim činom čija bestijalnost često ide ivicom smrti, a nerijetko je i pređe. Nasilje nad ženama, nasilje nad djecom, vršnjačko nasilje… oblici i forme čiji je zajednički imenitelj: teror jačih nad slabijima. „Izvođači“ ovih gnusnih „radova“, pojedinci ili grupe, su razne životne dobi (nedavno je grupa mališana u vrtiću „organizovano“ tukla vršnjaka), raznog socijalnog statusa i različitog intelektualnog nivoa, ali karakteristika koja ih ujednačava jeste manjak društvene svijesti i odgovornosti i višak adrenalina usmjerenog ka najnižem, životinjskom, instiktu.
Motive i korijene nasilničkog poriva, pojedinačnog i kolektivnog, sociolozi i psiholozi još uvijek nijesu uspjeli da definišu do kraja, ali su jednodušni u ocjeni da im je korijen u sveukupnoj društvenoj patologiji koju razni pojedinačni razlozi dodatno osnažuju. Siromaštvo, slabost institucija drštva, opšta klima nesigurnosti samo su začin toj ogavnoj društvenoj čorbi. A kao opštedruštveni fenomen, normalno je, nasilje je prisutno u svim ćelijama društva, porodici, školi, radnom mjestu, ulici…
Činjenica da se njime „bave“ i još uvijek slinave švrće iz vrtića samo govori da smo, ne samo u tom pogledu, dotakli dno i da smo u problemu do grla.
Mučne scene nasilja kakvo ne priliči ni životinjama, zahvaljujući modernoj tehnologiji, odomaćile su se i slikom i riječju u našoj svakodnevici do mjere da se čini kako smo kao društvo oguglali na sve. Reakcija traje dan, dva, a onda se gubi interesovanje i za žrtve i za siledžije, do njihovog novog orgijanja. Povika na navodno blag odnos sudstva prema počiniocima akta nasilja samo je djelimično opravdana. Činjenica je da je istražni tužilac nedavno najnovije medijske zvijezde nasilništva pustio da se „brane“ sa slobode mada je znao, ili je morao znati, da su višestruki, snimkom dokazani, povratnici u siledžijstvu, ali to je samo kap u moru opšteg rasula u ovoj oblasti. Ali, čak i najstrožije kazne prema siledžijama samo su sankcionisanje posledica ali ne i suzbijanje zla u korijenu. Jer, ne zaboravimo, akt nasilja se često dešava u prisustvu „publike“ koja zdušno uživa, navija, i snima scene koje bi svakog iole normalnog natjerale na povraćanje.
To stanje društvene svijesti u kojem izostaje saosjećajnost i solidarnost sa žrtvom, odsustvo sagledavanja posledica, od kojih su one na duši dublje i neizlečivije od fizičkih bolova, nije od juče. Živimo u svijetu nasilja i obilježenih žrtava, svijetu u kojem nema mjesta gotovo ni jednom ljudskom, moralnom, društveno odgovornom aktu. Osim verbalne osude, društvo najčešće ostaje gluvo i slijepo na ponor u koji srlja. Jer, samo kreten nije mogao da predvidi da će belvederske orgije i stalno „prozivanje dušaa“ s vrha vlasti, prije ili kasnije, „legitimnom metom“ učiniti navijačke majice i zastave. Jer, eto, dolaze sa „neprijateljske teritorije“. One albanske i UČK se, naravno, u to ne ubrajaju. Samo budala još može da vjeruje da smo, kao pojedinci ili grupe, drugačiji i drugačije po bilo čemu, sistemski zaštićeni kad nasilnici dolaze iz porodica onih koji su se zakleli, i za to plaćeni, da nas štite bez razlike. A imamo ih po glavi stanovnika više nego najrigidniji državni sistemi u svijetu.
Ona moralna načela koja je definisao još Marko Miljanov očigledno su – istorija. Trka za takozvanim „zapadnim vrijednostima“ učinila nas je društvom bez vrijednosti (osim novca, naravno), društvom u kojem je stid izgubio pravo građanstva. I samo je pitanje kada će pojedinci ili grupe, oružjem na ulici, u školama, ustanovama, početi da istjeruju neku svoju „pravdu“ ili liječe neke svoje frustracije. I dok god reflektori javnosti budu upereni samo na počinioce, dok god žrtve svoju neizlečivu boljku poniženosti i uvrijeđenosti budu bolovale u tami svoje načete svijesti, sve dok bude sramota biti normalan, skroman i nejak, sve ćemo dublje tonuti u blato i kloaku prvobitnog čopora gdje bezbol palice i pesnice određuju društvenu hijerarhiju.
Daleko od toga da znam rešenje, znam makar odakle treba početi. Neophodno je da se krene u povratak međusobnog povjerenja, građanske trpeljivosti, socijalne tananosti za one koji nemaju, riječju: vrijeme je da se pomirimo. A pomireni lakše ćemo plivati i tražiti obalu sa više sunca koje pripada svima. Prvi korak u tom pravcu mora biti pad onoga koji je u naše građansko jedinstvo i nacionalnu toleranciju zabo glogov kolac. A kad sa njim ode i čopor onih koji reže iz svojih brloga, verbalne i one druge siledžije, onda će proces povratka među normalne već ići nekako.
