Ljudi ostaviše svoju dužnost i objaviše pobunu, iako su im svi zahtevi u napred bili ispunjeni.

“Nije bogat koji mnogo ima, nego kojem malo treba”. Kada je Sidarta razgovarao sa ocem o napuštanju doma i započinjanju samostalnog života, njihova porodica bila je najbogatija. Razgovor je vođen u čistoj duhovnosti, u bolnoj i neumitnoj razmeni argumenata koji su značaj i značenje zasnivali, ovapolotili i protezali u prostore izvan popisa materijalnih vrednosti i imovine. I kada je očajnički pokušavao da ubedi sina da ostane u roditeljskom domu, otac nije posezao za imovinskim obećanjima niti razlozima u korist sina. Te prilike nisu vrednovane, ti argumenti nisu korišćeni, imovina je ostala po strani. Duhovnost je razvijana i branjena duhovnim razlozima, viđenja vrednosti odražavana su duhovnim pogledima, osvetljivana svetlošću unutrašnjeg bića.
Kada u odlučujućim trenucima prevage duhovnosti naspram prolaznosti sveta materijalnih dobara, najveća hrišćanska knjiga treba da poentira primerima koji jasno i nedvosmisleno podržavaju vrlinu, ona to neočekivano i paradoksalno čini pričama o novcu i imovni. Kada hrišćanski sin (Mt.9. 10-13) želi da ode iz očevog doma, on traži “svoj deo” imovine koji mu ne može pripasti jer ga on nije stvario sopstvenim radom a otac je još uvek živ da bi se pozivao na nasledno pravo. Sinčić ne razmišlja da u susret životu krene “bez dinara”, sa velikom željom da se očoveči u radu i samostalnom izboru puta kroz patnju i odricanja. Pusti otac daje “deo” i na put zrelosti ispraća sina sa nezasluženom imovinom. Kako je nakaradno pošao, još nakaradnije se vratio, tuđe pare trošio je na raskalašan život a svoje sopsobnosti spoznao uz svinje sa žirevima. Da ga je otac ispratio ljubavlju i podrškom, sin bi se vratio sa trostrukim delom imovine da uvećaju porodične vrednosti, kao što je Sidarta od najbogatijeg oca otišao bez “svog dela”, bos u šumu, a vratio se sa nemerljivo većim bogatstvom.
Kada su ljudi prihvatili da po određenim uslovima rade u vinogradu, bodri su započeli službu sve dok im se pred sam kraj nije pridružio okasneli radnik koji je dobio iste uslove za očiglednu nesrazmeru uloženog rada. Ljudi ostaviše svoju dužnost i objaviše pobunu, iako su im svi zahtevi u napred bili ispunjeni. Kada je imovina u pitanju, nije dovoljno da onaj koji je stiče dobije ono što mu po prethodnom dogovoru pripada, već je jednako važno da drugi ne dobiju više od njega (Lk.30.20).
Kada su priloge davali, kod Boga je bolje prošla siromašna udovica koja je dala sve što je imala, nego bogataši koji su dali višestruko više od nje ali simbolično malo u odnosu na ono što su ukupno imali i što im je po davanju ostalo (Mk.14.9). Zašto po davanju novca zasluge? Zašto hrićanin ne bi bio dostojan prijema poduke u zadatku prihvatanja duhovnih vrednosti koja bi sadržala samo primere čiste duhovnosti bez ikakvog imovinsko učešća koje bez obzira na svu očiglednost i efikasan simbolički prenos značenja, ipak pažnju usmerava ka novcu, univerzalnom imovinskom izrazu, i odvraća je od osnovnog obrazovnog polja vrline.
I danas zbog toga ubijaju “za svoj deo” koji stane u “šaku dolara”.
Međutim, susret metafizičkog i materijalnog predstavlja totalni format postojanja. Svojina kao društvena pozicija posredovanja omogućava zloupotrebe, susret sa pripadajućim komadom materijalnosti dokazuje ljudsko sjedinjenje duše sa svetom.
Možda su „bludni sin“ i Sidarta ipak braća.