Svako pokloničko putovanje ostaje nedorečeno ukoliko se njime više ne približimo Gospodu, jer rečeno je „…poklonite se i pripadnite Hristu“, tako da jedno bez drugoga ne bivstvuje.
Poklonik smisaono prepoznaje nešto više u drugome, osveštava to prepoznanje željom i ljubavlju, davajući time granicu između poklonjenja i klanjanja, kao nečega što se radi beslovesno, nagonski, po instiktu. Tako isto onaj koji pripada, saučestvuje u tom činu, a ne da prosto učestvuje, kao stvorenje ili kao izopštenik.
Krenuli smo i mi put Kosovometohijske zemlje, da se na njoj bar nekoliko dana više poklanja nego klanja, više blagodari nego otima. Prvi pogled na ovaj dio neba na zemlji izaziva pomiješana osjećanja, slavoslovlja i nedostojnosti, carske veličine i sopstvene grešnosti. Jedna je samo rečenica koju pravoslavni hrišćanin može izreći u tom trenutku „Tvoje od tvojih!“. Baš kao na evharistijskom sabranju kada u zemljanim rukama prinosimo Božije darove, a kasnije tim istim rukama dodirujemo nebo i sjedinjujemo se sa svime što je nebesko, sveto i presveto. Zbog toga svi nosimo u sebi i dio kosovske crvenice i sijemo je svuda gdje prebivaju naše duše, gdje postoje naše crkve, i počivaju naši grobovi
„Tvoje od tvojih“ upućuje Gospod i svima nama, pojedinačno i zajedno, jer Kosovo je i moje i tvoje, i ostalo je od svih naših, predajući nam time zavjetnu pouku prinošenja. I ta poruka Gospodnja je poslednje urazumljenje, onda kada ljudska priroda ne sluša riječ drugoga čovjeka, ne gleda njegova djela, i ne mari za ono što će biti sjutra. Hvala Bogu da smo tu prekornu riječ usadili u svoja srca, zajedničareći u Peći, Dečanima i Prizrenu, sa svojima svetima, sa djelatnim monasima i bogoljubivom bratijom. Kosovo i mi više nijesmo „isto“, ono nije „dio nas“, već smo mi i Kosovo JEDNO, jedno jedinstvo namijenjeno vjekovima, osvećeno danima. Baš i takvim danima koje smo proveli iza bodljikave žice koja nam je bola oči i srca, koja je pokušala da nas spriječi da vidimo grobno mjesto velikog srpskog cara, i koju smo razmakli u Prizrenu, želeći da molitvenom šetnjom obiđemo prizrenske svetinje.
Vidjeli smo zemlju koja je dala sve što je mogla da da – predivne hramove Bogu, i kamene i tjelesne, nebrojene junake i silne careve… i nepregledna polja badnjaka koja danas više nema ko da ubere…
Daće Bog da se umnoži sveto drvo cerovo, da dočeka opet one koji će vratiti nazad sveto kamenje odnešeno sa Dušanove carske lavre, njegovom milošću, a našim molitvama i čistom vjerom. Odgovornost je na pastirima, poslušnost na nama, a zaloga na onima koji dolaze. Bili smo Božiji narod i takvi moramo ostati. Kosovoslovlje je naš psaltir. Kosovo i Metohija su riznica našega spasenja.
Riznica
Osjećam ovo vrijeme
Kao prkos
U ropcu raspuklog svijeta
Kao krst
Ovjenčan glavom bližnjih
Kao pobjedu božura…
Osjećam radost na pragu
Slijedi mač
Ali orao dvije glave nosi.
Dr Saša Zejak
