“Staklena bašta„- roman koji priča o životu bez mržnje ali nema ni ljubavi  

“Staklena bašta„- roman koji priča o životu bez mržnje ali nema ni  ljubavi  

„U čoveku surovost raste brže od noktiju, od kose, od zuba“, primećuje mlada junakinja romana Staklena bašta, nagrađen Evropskom nagradom za književnost, drugog romanesknog ostvarenja rumunsko-moldavske književnice Tatjane Cibuleak.

Glavna junakinja romana Staklena bašta u prevodu Ileane Ursu Nenadić (Izdavačka kuća Heliks) nije siroče, ali je napušteno dete. Roditelje nikad nije videla. Prvih sedam godina života provodi u internatu, a onda je usvaja žena neobičnog zanimanja. Tamara Pavlovna bavi se skupljanjem i prodajom staklenih boca, i u posao odmah uvodi svoju mladu štićenicu. U svetu koji nestaje, u metežu perestrojke, moldavska devojčica raste u svom mikrokosmosu, još tamnijem od pretećeg kosmosa novog svetskog poretka.

Protagonistkinja romana Staklena bašta ima svoje Ja, iako nema ime. Od početka do kraja čitanja nećemo saznati kako se zove, ali njena anonimnost nije plod ni sramežljivosti ni prikrivene nadmenosti. U njenom svetonazoru nema mržnje, iako nije okružena ljubavlju. S jednakom neozbiljnošću i jednakom zabrinutošću ona osmatra pojave i u svom neposrednom okruženju, ali i u širem društvenom, pa i globalnom kontekstu. Kao mlada i jetka svedokinja unutrašnjeg raspada jednog pustošnog socijalnog ambijenta, ona svoju oporost ume da prenese i na viši nivo, koji je, opet, i politički, ali i ljudski, svakodnevni: „Jer šta, zapravo, znači glasnost? Kada psuješ u trolejbusu. Kada prijaviš policiji komšiju koji prodaje alkohol.“

Devojčica i devojka koja konstatuje da se „suviše ženskih stvari dešavalo oko mene“, podneće dve krupne žrtve: neuzvraćenu ljubav intrigantnog profesora Radua, znatno starijeg od nje, i misteriozno „silovanje pod brezom“, tešku ranu koju će ona sa sobom poneti naoko lako, kao jednu od bezbrojnih ogrebotina iz vremena preranog sazrevanja, ne razrađujući najbolniju temu, ostavljajući čitaocima da, u meandrima njene pripovesti, traže sopstvene rukavce i režiraju najdramatičnije i najtragičnije epizode.

„U čoveku surovost raste brže od noktiju, od kose, od zuba“, primećuje mlada junakinja romana Staklena bašta, drugog romanesknog ostvarenja rumunsko-moldavske književnice Tatjane Cibuleak.    

                                                    O AUTORU

Tatjana Cibuleak (1978) rođena je u Kišinjevu, u Republici Moldaviji. Diplomirala je na Fakultetu za žurnalistiku i nauku komunikacije USM. Široj publici postala je poznata 1995. kao autor kolumne „Istinite priče“ u dnevnom listu Fluks. Od 1999. godine bila je zaposlena na TV Kišinjev kao reporter, urednik, izdavač i voditelj. Sada živi u Parizu gde radi u audiovizuelnoj oblasti. Prvu knjigu, Moderne priče, objavila je 2014. Druga knjiga, i Tatjanin prvi roman, Leto kad je mama imala zelene oči, izašao je 2017. Iste godine je dobila nagradu Saveza književnika Republike Moldavije. Godine 2018. dodeljena joj je nagrada časopisa Observator cultural, te nagrada Observator Lyceum. Roman je objavljen i u prevodu na francuski jezik. Grădina de sticlă (Staklena bašta) drugi je roman Tatjane Cibuleak, nagrađen Evropskom nagradom za književnost.

Podelite sa drugima:

Povezani članci