AUTOR: Duško Bošković:
Glavom i bradom, znači razumom i statusom, sam bio prisutan na sastanku u Srpskom Humanitarnom Udruženju „Dobrotvor“ sa predstavnikom SAD ambasade, koji je počeo riječima da su komunisti u Jugoslaviji zabranili rad ovog društva.
Prekinuo sam uvodno izlaganje riječima da kao bivši član SKJ ne dozvoljavam da se govore neistine o mojoj državi i širi propaganda. Imali smo takav sistem da humanitarna udruženja nijesu bila potrebna, narod se nije hranio po javnim kuhinjama. Cijelo društveno uređenje je bio humano i socijalno, tako da nisu bila potrebna nikakva humanitarna udruženja. Crveni krst smo morali prihvatiti pošto su nam ga nametnuli silom.
Pogađate šta se desilo dalje. Izbačen sam ih tog srbskog udruženja i iz revolta prešao u Crnogorce. Nijesu Srbi najugroženiji u Sarajevu, nego Crnogorci, niti smo konstitutivni niti nam daju da radimo u srbskim društvima i udruženjima. A pripadnici drugih vjera nas ipak gledaju kao Srbe, jer govorimo isti jezik i imamo ista imena i prezimena i isto se ponašamo uz neke sitne nijanse.
Sličnu sudbinu sam doživio i u drugom srbskom društvu Srpskom Prosvjetnom i Kulturnom Društvu „Prosvjeta“. Negodovao sam na njihove izjave da su ih komunisti ukinuli u Jugoslaviji da bi oteli njihovu imovinu – zgradu koju smo dodjelili jedom državnom preduzeću. Rekao sam da je postojanje udruženja njihovog tipa u Jugoslaviji sasvim nepotrebno. Čemu postojanje udruženja koje baštini srbsku kulturu na nivou udruženja, kada je cijela država u redovnom školskom obrazovanju učila u najvećoj mjeri srbske pisce i baštinila se srbska kultura kroz redovno, obavezno školovanje
Kada sam predložio upravi „Prosvjete“ da održi promociju knjige jednog banjalučkog autora u svojim prostorijama, rekli su mi da napišem dopis što sam i uradio, ali evo već preko godinu dana čekam odgovor. Kada sam predložio istim ljudima da održe promociju zbirke poezije jednog sarajevskog pjesnika i slikara, rekli su da napišem dopis, što sam i uradio, i evo još nemam odgovor. Kada sam predložio istim ljudima da organizuju u svojim prostorijama izložbu fotografija sarajevskih fasada sarajevskog autora, rekli su mi da napišem dopis, što sam i uradio, ali mi je prijedlog odbijen u prozapadnom stilu, ide gomila teksta gdje te hvale, a na kraju te pljunu.
Znači trojica Srba nemaju prolaz u srbskom društvu, doduše dva Srbina i jedan Crnogorac, ali zato ima izvjesna Azra kojoj su organizovali izložbu fotografija bez pisanja ikakvih dopisa po nekoj posebnoj proceduri.
Povrijeđen ovakvim bahatim i osionim ponašanjem i kako bih spriječio da mnogi sarajevski Srbi ne pređu u Crnogorce ili druge nacije, pisao sam Akademiji nauka Republike Srpske da razmisle o tome da li je opravdano da neke organizacije koriste u svom imenu riječ „srpsko“. Dobio sam odgovor da nije to moguće niti pravno niti normama definisati.
Poruku slične sadržine sam posalo i u SANU, ali nijesam još dobio odgovor, pa se i sam pitam da li je to uopšte Srpska ANU ili je to ipak samo Akademija Nauka i Umjetnosti Srbije, koja se samo bavi Srbijom, ostali je Srbi ne interesuju.
Većini ljudi je poznat pojam „sarajevskog nadealizma“ kojeg sam i ja očigledno dio, pošto mi je palo na pamet da osnujem Srbsko Pjevačko Društvo „Muhadžeri“ i da pjevamo ilahije i kaside.
Ko će to da mi zabrani da koristim riječ „srbsko“ ili da mi osporava upotrebu te riječi?
