TIJESAN KROJ

Događaji u REPUBLICI SRPSKOJ, unazad nekoliko mjeseci, konačno se zovu pravim imenom. Tako, govori se, o nepoštovanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, a riječ je o biti il’ ne biti RS!

Ovo je važno prije svega što nepoštovanje Dejtonskog sporazuma znači dalje ratovanje. Pristalice ove opcije trebale bi toga biti svjesne jer takvo ponašanje vodi u nestajanje RS. Danas je, čini se, već suviše kasno za naknadnu pamet i iskazano poštovanje mirovnog sporazuma. Naravno, ne zato što se neko želi osvetiti za neposlušnost, već zbog toga što je otvaranje krize stvorilo mogućnost za dobar alibi i potez koji bi pomenute glasine o nestajanju RS ozvaničio. A oni koji na tome rade tu šansu neće tako lako propustiti. Varaju se oni koji misle da takvi ne uzimaju sve što mogu i da će trpjeti neizvjesnost i ostavljati za sobom rak-rane. Čudo je da političarima sa Pala ne mogu otvoriti oči slučajevi kao što su Albanija i Hrvatska. U Albaniji su pored oružanih sukoba i žrtava tokom izbora ti izbori priznati. U Hrvatskoj su, bez obzira što je rečeno da su nepošteni, takodje priznati. To nije ništa drugo nego primjer drugima kako se treba ponašati ako se očekuje podrška i pomoć. Suprotno tome, odnosno shodno onome što čini rukovodstvo sa Pala, kazna je bolna, cijena velika. U jednom trenutku kad ta kazna uslijedi taj ko zadaje završni udarac, a u našem žargonu označen kao Zapad, tu će intervenciju prikazati kao jedinu mogućnost da bi se spasila demokratija a spriječili medjusobni sukobi dviju suprotstavljenih opcija. Istina da su sukobi učestali znači da sve ovo nije nikakvo nagadjanje. Zato pitanje da li nepoštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma izaziva krize i ponašanje Pala vodi u gašenje RS, ima sve više osnova. Ovakve pesimističke prognoze trebalo bi, prije svih, Pale same sebi da predoče i razjasne. Pogled unazad to najbolje omogućava. Prvo zbog toga što se zna da onaj ko je započeo rat može i da ga završi. A upravo je rukovodstvo sa Pala taj Zapad označilo kao krivca za rat. I ono što je sada čudno to je da Zapad hoće, a Pale neće kraj rata. A mira, naravno, nema ako ga obje strane ne žele. Zato je dalje ratovanje Pala u uslovima kada je to narušavanje mira, a ne više odbrana ognjišta, suludo i apsurdno. Neshvatljivo je da tek sada više negoli tokom prethodnog rata nedostaje, niti se uopšte pominje, nacionalni interes. A on je, to je bar jasno, pogotovo u ovakvim uslovima – očuvanje naroda.

Drugo, jasno je da onaj koga su Pale označile kao glavnog krivca za početak rata, dakle Zapad, nije započeo razbijanje komunizma u Jugoslaviji i istočnoj Evropi zato što je o tome sanjao lep san. Niti je to mogao biti bilo ko, pogotovo ne bez podrške nekog jakog, sam započeti. Ali zar sve to ne ukazuje na potrebu prizivanja pameti i mudrosti. Nije jasno da tako započeti procesi predstavljaju čitavu doktrinu. A ona se ne sprema po sistemu večernje škole ili kursa, pa je tim prije apsurdno očekivati, da ono što se priprema pola vijeka, padne na primjeru male varošice. Suviše je u nju uloženo da bi se tako lako od nje digle ruke. Ali, još važnije od toga je ono što Pale ne žele da vide. To bi, riječ je o neprimjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma, značilo ništa drugo nego da je Zapad izgubio rat sa Srbima u RS! I to bi dalje značilo, s obzirom na to da je RS označena kao agresor, ozvaničavanje agresije u svijetu. Njen trijumf nad demokratskim procesima.

Proizvodjači krize morali bi znati i ovo. Da je kojim slučajem RSK još živa to bi značilo da je onaj ko je započeo rat, (a u ovom slučaju od strane ratnog rukovodstva RSK to je Zapad) doživeo poraz jer je dozvolio stvaranje četiri srpske države na Balkanu. Uz to sve četiri (RSK, RS, Srbija i Crna Gora) proglašene su komunističkim nasljednicima, nedemokratskim državama itd.

Dakle, zašto nema više RSK? Zato što je tri još uvijek više od dva?! Taj neko – Zapad – ko, navodno, ima nešto protiv svog poraza, odnosno uspjeha Srbije u ratovima na Balkanu, nema ništa protiv tri srpske države samo kada bi mu one bile lojalne.

Svjetska diplomatija i rejting političara sigurno neće pokleknuti pred rukovodstvom sa Pala, koje je uz to označeno kao kriminalno.

I treba li već jednom da se upita zašto je uopšte Srbima nametnut imidž agresora?!

Da možda uloga zločinca i agresora iz prethodnih ratova nekome nije dojadila, pa bi tako rado da je narednih pola vijeka, po mogućnosti i više, prenese na drugoga. Srbi su trenutno za tu doktrinu najpovoljniji. Treba samo završti sudjenje u Hagu i sve ozvaničiti.

Odijelo za ponašanje dakle, skrojeno nam je, istina u stilu tijesno mi ga skroji nane, ali i u njemu se može sačuvati dosta toga što je prioritetno i važno. Bude li suprotno, bez obzira što je tijesno, nekome drugom će više odgovarati, pogotovo ako taj ko ga nosi zna da ga čuva. A to je prilika i za novi kroj i novo odijelo.

(Objavljeno u DNEVNIM NEZAVISNIM NOVINAMA, Banja Luka, 16. 10. 1997. god.)