Čoveku treba čovek! 

Čoveku treba čovek! 

Uz neprimereni ritam muzike za igru gledali smo tv emisiju jedne naše televizije o nesreći i bolu koji je zadesio Tursku i Siriju.

Piše: M.Antonić:

Kad čujete  da  neko kaže „došlo zadnje vreme“ budite sigurni da  je taj neko očajan! To je njegov odgovor i reakcija na to što  čovek radi i ponaša se onako kako nikad ne bi trebalo. Neprimereno i životu i čoveku. Taj koji  izgovri te tri reči kaže istovremenio zato što je izgubio svaku nadu da će biti bolje. On to kaže  svestan  da takav život više nema smisla, da će nas zadesiti neka nesreća, da nema načina da se  spreči to što je počelo da vlada ljudima, da u životu nema više ništa  logično i ljudsko… Narod bi rekao da puca po  svim šavovima.

Istovremeno čovek koji izgovori ove tri reči misli da je takvo ponašanje znak da je opstajanju čoveka na ovozemaljski uređenom životu došao kraj. Narod to dobro zna. Zato je u narodu prisuto pravilo da neke stvari nikad ne bi trebalo ni po koju cenu raditi.

Narod, zapravo ove reči  tumači  kao crne misli i nerado ih zgovara.

Ja sam ih izgovorio pre neki dan gledajući jednu našu televiziju  i njen poslepodnevni program. Rekoše mi  da je mnogo gledan.

Izgovorio sam te reči a da nisam bio ni svestan šta sam rekao. Iznenađen time a još više činjenicom da sam te reči poslednji put čuo od starijih ljudi  živeći u seoskoj sredini pre pedesetk godina, a sada mi je sedmadeset i neka. Mislim da su ti moji meštani izgovarali te tri reči kada su bili sasvim sigurni  da je to što se dešava ili što radi njihov komšija protiv svih ljudskih normi i suštine života.

„Došlo zadnje vreme“  tada sam doživljavao strhujući da  neće više biti onako kako je bilo jer su te reči izgovarne i kao pretnja, razočarenje i strah da je došao kraj.

 Meni se eto desilo da ih izgovorim gledajući tu tv emisiju.

Tema tv emisije  bila je   zemljotresi u Turskoj i Siriji . Sagovornici i njihovo viđenje  nesreće u nastradalim područjima komentari, dešavanja, procene i ocene…zatim slike sa nastradalih područja ,mrtvih, slike gradova koji su postali grobnice. Slušate predviđanja da tu gde su živeli ljudi u narednih najmanje 20 godina neće biti života. Gledate ruševine svesni činjenice da su ispod njih ljudi. Na destine hiljada ljudi. Što je još gore  spasilačke ekipe  odlaze. Nema više nade. Sve to na mediju kao što je telvizija može, a i ne mora biti propraćeno muzičkom podlogom. Ali treba, zapravo zanatski skoro da i ne može drugačije, jer pored živih slika  živa reč i muzika uvode nas  u sferu uzajamnosti   emocija i razuma i potpunijeg  saživljavanja sa nesrećnim ljudima. Kako mrtvima tako i živimna.

 Ali  tako bi  trebalo biti!

Pošto nije tako – ovako je bilo. U tom tv prilogu ređali su se snimci   sa groblja nesreće, spasioci su pričali kako se ispod ruševina čuju glasovi preživelih ali im je teško prići,…I sva ta nesreća, do tog trenutka bilo je 33.000 poginulih, u toj tv emisji te naše televizije  propraćena je muzikom za igru. Tipična i neobično vesela muzika za žurke, veselja , igranku u ritmu muzike za veseli ples, za neki roken rol…Takav muzički  ritam i takva nesreća zdravom razumu ne dozvoljavaju da ćuti. Došlo zadnje vreme!

Tamo gde je došlo zadnje vreme o prikladnoj muzici koja se koristi kao podloga za slike u ovakvim nesrećama gde je svaki sekund slika suza, nesreće   i bola, nema traga!

Došlo zadnje vreme, rekao sam nemoćan da objasnim sebi otkud takva muzička pratnja za takvu emisiju. Dok idu slike kako mrtve nose na nosdilima, dok gledamo suze na licima, očaj, bol i patnju… pred očima mi tamo neke kolege koje očigledno ne rade svoj časni posao.

Preslišavam se. Jesam, rekao sam. A svestan sam da nema pomoći. Ta poruka meni  je upravo to – izliv nemoći u odnosima čoveka i  čoveka, dešavanja suštine i sadržine života, ali i žaljenje što ne radimo kako treba.

(Sirija: Djevojčici rođenoj ispod ruševina stradala cijela porodica.Foto: Bekir Kasım/AA)

Došlo je zadnje vreme da urednici  tv programa  ponekad pogledaju  emisije koje uređuju. Inače, ako to ne urade, u nekim godinama kada  odvoje malo vremena za uživanje, pa kao što gledaju album sa fotografijama sa letovanjea, pogledaju emisije koje (ni)su uređivali doživeće isto – gađenje na svojih ruku delo.

Preporuka tv gledaocima.

Ne pokušavajte da gledate tu emisiji(ta televizija praktikuje reprize ), jer kao što je već poznato  pet puta ponovoljena laž postaje istina, pa bi oni koji gledaju ovakve neukusne priloge ubrzo ,a da toga nisu ni svesni, postali  osoba bez  osećanja. Ti gledaoci bili bi ubeđeni da baš tako treba. A ako postanu takvi da se smeju i igraju  onome koga  nešto boli i ko je izgubio sve pa plače, ili da i sami plaču misleći da su tako vredniji nikome neće biti potrebni. Sve to se zove besmisleni život. A upravo jedna od vrlina života čoveka je da  oseća da nekom treba i da njemu treba  čovek.

Podelite sa drugima:

Povezani članci