Goranko Đapić:
Mesija koga pamte: Munjevito, londonski bankari su izazvali puč u Beogradu da bi izvukli snage iz Grčke i angažirali ih u Africi protiv opasnog Romela. Staljinu je puč također odgovarao jer je dobijao na vremenu. Kraljevska Jugoslavija bila je bez razmišljanja žrtvovana, a Srbi su napose dovedeni u kritičnu situaciju, osobito oni preko Drine.
Ovaj tragični događaj, taj nepomišljeni puč 27.03.1941 g. do dana današnjeg određuje tragičnu sudbinu Srbije i svega što će nam se još događati. U tom svjetlu moramo obratiti pažnju na jednu malu, ali borbenu snagu – na KPJ. Ta naizgled mala snaga pokazat će se presudnim faktorom upokojenja prve Jugoslavije i rađanju nove jugoslavenske države. Počivala je na tradicijama srpske socijaldemokracije i bečke socijalističke tradicije. Stvorena na Vukovarskom kongresu uzdizala se i padala. Mijenjala se generalne sekretare i na kraju je imala tvrdu staljinski liniju oličenu kroz Josipa Broza, naknadnog druga Tita. Taj drug Tito bit će figura koja će kroz slijedeće decenije biti vođom jugoslovenskih naroda i narodnosti, tvorac” jugoslovenskog modela socijalizma” razvikani borac protiv Staljinovog apsolutizma i nova vedeta Zapada. I danas mnoge generacije bivših jugoslovena vide u njemu mesiju kojeg ne zaslužuju.
Kada se ustoličio u bivšem kraljevskom Beogradu ujesen 1944 g. Tito i njegovi partizani dugovali su to činjenici da je Crvena armija sjeverno i južno ušla u Srbiju, pa u Beograd, a da je britanska politika do sredine 1943 g. odlučno i bez imalo uzdržavanja stala uz Tita i pružila mu političku i materijalnu pomoć.
Onda, tko je Josip Broz zvani Tito?
Znamo da je dječak iz Kumroveca u hrvatskom Zagorju. Da je teško živio i bio metalski radnik. Učestvovao je kao zarobljeni austrougarski vojnik u ruskoj revoluciji kao crvenoarmijac. Potom je kao borbeni komunist stao na čelo partije i doveo je do pobjede. Vladao je do same smrti. Tako kaže dugodecenijska zvanična biografija. Danas elementi te biografije neubjedljivo zvuče, a ima i svjedočenja koje ozbiljno dovode u pitanje njegovo porijeklo. Smatran je odmetnutim staljinistom, ali mogućno je da je bio dvostruki igrač. Staljin mu nije nikada potpuno vjerovao, a možda je zato imao i razloga.Za razmišljati je kome je nakon 1948 g. više išla u korist vanblokovska Jugoslavija. Konačno ima indicija da nije baš najjasniji njegov položaj od 1971 g. pa nadalje i da je njegova vladavina već duže vremena bila formalnost. Mnogi događaji ukazuju na to da je armija zaustavila rastući utjecaj Zapada u Jugoslaviji tihim puzećim udarom strahujući da kritika staljinizma ne evoluira u kritiku cjelokupnog modela i ne postane uvertira u pluralističko društvo.
Vojna volja i puno nevolja
Vojska je zazirala do krajnjih političkih posljedica ekonomske reforme i većeg utjecaja tržišne ekonomije na ostale aspekte društvenog života. Konačno, vojska je nastojeći da po svaku cijenu očuva povlašćeni status, osobito njena elitna služba KOS, sveprisutna tajna policija kominističkog režima , suspendirale razvitak građanske Jugoslavije. Time je stvorila predpostavke za zaustavljanje reformi i za izricanje smrtne kazne budućnosti zajedničke države. Posljedice suspenzije građanskih tendencija bile su ubrzani rast tvrdolinijske politike i paralelno sa njom jedine moguće politike u odsutnosti svega građanskog – politike fašistoidnog nacionalizma. Nije li možda ta strašna biljka namjerno zalivana, baš od onih koji su zdušno tvrdili da su bedem u borbi bratstva i jedinstva?!
Kada je vojska izašla sa tenkovima na ulice Beograda, marta 1991 g. jasno je pokazala kakova joj je uloga i kuda time vodi zemlju. Taj prastaljinistički model ponašanja odvie je bio arhaičan i poslao je jasnu poruku kakav svijet žele autori te mračne šetnje prvi put u povijesti Srbije. To nije moglo biti vezivno tkivo za zdravu Jugoslaviju i to je pokazalo da se svi oni koji su željeli građansku i demokratsku zajednicu mogu samo nadati vladavini topova i tenkova. To je bio rekvijem za zajedničku državu obzirom na rastuće nade nakon pada Berlinskog zida.
Onako bahato kako je sahranjena pučem 27. marta, sahranjena je 9 marta država Jugoslavija. Staljinistička vojska direktan je krivac za sve što nam se kasnije događalo i što nam još uvijek događa. Ovaj režim i cjelokupno stanje u državi djelo su onih koji su kroz rat i kroz barbarsko prolijevanje krvi izvršili golemu transformaciju novca iz mnogo u malo džepova. Vojne elite KOS i dalje vlada Srbijom šaljući na teren razne Miloševiće, Koštunice, Tadiće i po svoj prilici i tekuće vladaoce. Sve se naizgled mora mijenjati samo ne svemoćni KOS i sav novac koji je u njihovom posjedu.
Cilj ovog i slijedećih tekstova je da se malo smjelije kaže kamo leže naše nevolje i tko ih je prouzrokovao. Uz to da se nešto kaže i u kolikoj mjeri i kada je netko sa strane ozbiljno potpomogao zločinačkom djelu. Gomile bukača, tobožnjih književnika i analitičara decidirano govore o nemogućnosti Jugoslavije. Oni namjerno priviđaju uzroke i sude samo po posljedicama što su ih ti uzroci proizveli. Oni kriju stvarne krivce. Ti krivci su među nama aktivniji nego ikada. Oni čuvaju poredak iz 1944 g. i oni su sjajan pokazatelj tačne Marxove opaske; – ,,vladati znači isto što i iskorišćavati”. Moglo bi se dodati; – ,,vladati apsolutno, znači i iskorišćavati apsolutno”. Baš to je sada stvarnost u Srbiji.
Zapad i Istok u Jugoslaviji
Kako je rat ulazio u 1943. godine u fazu njemačkih poraza i rastućih pobjeda saveznika, počela su suočavanja zajedničke fronte sa pojedinačnim državnim interesima. SAD su postale planetarna sila i na velika vrata su ušle u europsku politiku. Sovjetski Savez brzo je jačao i bilo je pitanje vremena kada će preći svoje granice.
Britansko Carstvo bilo je na umoru. Londonski bankari i njihova podružnica u Njujorku napunili su džepove ratnim liferacijama. Nakon stoljeća od kako su preuzeli američku državu bankari su razmišljali o budućem uređenju Europe i svijeta. Obnova i kamate u obnovi obećavali su novi Eldorado. Već 1945 g. sve je bilo utanačeno.
Što se jugoslovenskog prostora tiče u Jalti je podijeljen na sferu zapadnog utjecaja u koju je ulazila Slovenija, Hrvatska i pola Bosne do rijeke Bosne. Istočno od rijeke Bosne, dakle, Srbije, pride pola Bosne, Crna Gora, Vojvodina i Makedonija je područje sovjetskog utjecaja. Britanci su znali da će pokret Mihajlovića sa osnovom u Srbiji biti poražen od Sovjeta i da će u Beogradu na vlast biti dovedeni komunisti. Što ih više budu dovodili Rusi to će i izbor biti isključivo njihova stvar. Tako će preko Crne Gore biti prisutni na toplom moru. Stoljećima su Britanci činili sve da se taj stari ruski san nikada ne ostvari, a sada su mogli da gledaju kako sovjetski generali gledaju na pučinu prema Italiji. Duboko u šumama Bosne, gazdovao je Tito sa svojim partizanima. Tito je bio autohtoni komandant. On je bez ikakove sovjetske podrške postigao veoma mnogo. On je morao znati da Staljin svakako neće tolerirati njegovu samosvojnu pojavu. Štaviše, Tito je i neposredno znao kako to izgleda u praksi. On je želio vlast koja bi odmah bila ugrožena. Kako riješiti enigmu? Tako što će igrati veliku igru idući u Moskvu kao svi poslušni đaci. U toj fazi on je bio potreban Staljinu i bio je relativno siguran. Ali dokle? Tito nije gubio vrijeme. On je znao da je njegova šansa, njegova vlast na čitavom teritoriju bivše Kraljevine. Ali kako je uzeti kada je Mihajlović čvrsto držao Srbiju. Srbi nisu odviše marili za komunizam. Vrlo malo.
Tito postaje miljenik Zapada
Tito se morao obratiti Britancima. On je već sa njima imao veze.Znao je da je ulog Srbija. Dođe li njemu u ruke, obećao je da Rusi neće izbiti na more. Sada je Zapad bio fasciniran Titovom ulogom i njegovom ponudom. Zaboga pa Rusi neće izaći na toplo more. I više od toga. Rusi neće ući na dužu stazu u Srbiju. Oni je jednostavno neće posjedovati. Da bi bio miran, Srbija će i bez Rusa biti komunistička i ne samo Srbija. Ma i cijela Hrvatska sa puno toplog mora. Moskva se može nadati. Tito je ponovo siguran. Britanci politički uništavaju Mihajlovića. Snabdijevaju Tita gomilom oružja svih tipova i gomilom hrane i lijekova. Jugoslovenska vlada u Londonu i sam kralj sada su samo smetnja.
Doskora će biti skrajnuti i dat će legitimitet Titu. Sada Staljin vidi Tita kao čovjeka koji može osigurati Rusima dublji prodor u Sredozemlje u zemlje koje su u Jalti pripale Zapadu. Staljin može izigrati Zapad. Pušta Tita u Beograd i dodatno mu pomaže. Srbija je slomljena. Teror komunista prekrio je Srbiju. Tito time jača vlast. Terorom je istrijebio staru upravljačku klasu u Srbiji i Jugoslaviji.
Ali tek 1948. g. Staljin je vidio da je on izigran, a ne Zapad. Tito je vladajući Jugoslavijom lišio Ruse vladavinom nad Srbijom. Ishitrena reakcija Moskve omogućila je Titu da se obrati Zapadu čiji je miljenik postao preko noći. Sva komunistička ujdurma je zaboravljena i Tito je na vrhuncu moći. Uvodi novi još gori teror i apsolutni je gospodar zemlje.
Sada Zapad šalje mamutsku vojsku i ekonomsku pomoć Beogradu. Jugoslavija se gleda kao da je najvažnija zemlja NATO pakta. Sporazumom sa Turskom i Grčkom Tito je gotovo u NATO-u. Dodatna propaganda o užasima Staljinove vladavine ohrabruje Zapad. Ali društveni model u svojim bitnim dijelovima se ne mijenja. Stege su malo popustile. Seljacima je djelomično vraćena zemlja i dolazi do veće proizvodnje hrane i porasta potreba za industrijskom robom. Uz pomoć Zapada koji svjesno previđa ekscese režima dolazi do porasta zapošljenosti i ličnog i društvenog standarda. Oprezni Tito sada osjeća da može dodatno da olabavi stjege. Malo – pomalo otvaraju se vrata zapadnim navikama, zapadnoj kulturi i rastućoj potrošnji. Ipak uz pomoć svoje vojske Tito sprečava bilo kakvu političku opoziciju ili nekotrolirano ponašanje. Politički monizam ostaje i dalje stubna tačka režima. Jedno vrijeme se veoma uspješno balansira između Istoka i Zapada. Tito ide korak dalje i dopušta da višak radne snage odlazi na Zapad i time još više vezuje privredu za kapitalističke zemlje. Nesvrstana politika odmah je prihvaćena jer ona odbija revolucionarne pokrete poticane iz Moskve i usmjerene na zemlje Trećeg svijeta.
Između svoga i pravoga socijalizma
Konačno nakon Staljinove smrti Hruščov pruža ruku pomirenja. Moskva shvaća da se u pogledu Jugoslavije ništa ne može uraditi mimo Tita. Ali da li to znači da je Moskva prihvatila realnost i digla ruke od Jugoslavije ili možda i Srbije i Crne Gore? Na prvi pogled tako izgleda, ali budućnost će pokazati da sovjetski vlastodršci nikada nisu odustali bar od istoka Jugoslavije. Strategija Moskve bazirat će se na očekivanju da postepeno zapadno prisustvo dovede do sukoba sa osnovnim temeljima,,realnog socijalizma” i da budu isprovocirane zdrave socijalističke snage, posebno – armija. Uistinu armija je strahovala da Tito ne izgubi kontrolu i prijeđe kritičnu granicu poslije koje bi ,,tekovine Revolucije” i njen povlašćeni položaj bili nepopravljivo izgubljeni. Moskva je velikim strpljenjem i istrajnošću konačno postigla da se u armiji sve ozbiljnije gleda na rastuću moć Zapada u jugoslovenskom društvu. Sovjeti su znali da će Zapad možda odbiti da uđe u sukob ako borba za uzimanje Srbije ne bude nasilna ili direktno poticana izvana.
Moskva je stavila na znanje Zapadu da ne dovodi u pitanje zapadne interese na zapadu Jugoslavije , u Hrvatskoj, Sloveniji i polovini Bosne. Sada je bilo jasno da se Srbija može dobiti samo raspadom Jugoslavije. To je stvaralo probleme dokle god je Tito bio dovoljno jak da obuzda armiju i dovoljno popularan u svim dijelovima Jugoslavije. Bilo je očigledno da se Jugoslavija ne može u dogledno vrijeme razbiti ukoliko se ne uzdrma Tito i iz prošlosti ne izvrće svo zlo za koje se činilo da je otišlo na povijesni otpad. Kominterna je svojevremeno imala snažnu bazu u Zagrebu. Njeno iskustvo u suradnji sa ustaškim pokretom sada je valjalo oživjeti. Sa druge strane moralo se voditi računa da JNA još ima integracioni potencijal i da najveća masa njenih starješina na srednjem i nižem nivou smatra Jugoslaviju svojom domovinom i da nikako ne bi mogli tolerirati povampirenje nacionalizma.
Moskva je znala da taj integracioni potencijal može upotrebiti kao provokaciju ako Tito zakaže u gušenju ma kog nacionalizma. Trebalo je hitno pronaći i aktivirati uz snažno angažiranje kominternovskih veza. Stvaranje slučaja izazvat će vojsku. Tada bi Tito bio prvi put poljuljan i bio bi natjeran na vjernost,,pravom socijalizmu”. Ako se vatra razgori mogla bi Srbija brzo pasti u ruke Moskve, a što se tiče zapada Jugoslavije od njega i ovako malo to ima.
Igra je mogla da počne…
Igralište velikih imperija (treći deo)
