Autor: Majda Balić
Mnogi se slažu da trenutno raspoloženje u demokratskoj majčici Evropi prema imigrantima jako nalikuje onom antisemitskom raspoloženju između dva svjetska rata u Vajmarskoj Republici Njemačkoj. Za sve probleme vezane za nezaposlenost, nestabilno stanje u državi i narastajuće netrepeljivosti, tada su bili krivi Jevreji. Da li će Evropa ovaj put elegantnije pronaći krivce za recesiju?
Stara dama Evropa je čet’res’ pete bila uvjerena u „nikad više“. Njemačka je kapitulirala, Hitler se ubio, a Nürnberg je trijumfalno presudio onima živima. Evropa nije uprljala svoje prste zračenjima američke atomske bombe nad „malima žutima“, a i dobila je Italiju koja se pokolebala malo prije samoga kraja i odabrala „pravu stranu“ skidajući sa sebe musolinijevski fašizam i prigrlivši Bandiera rossu. Evropa je očišćena od zla, spremna da živi u prosperitetu i jedinstvu, najavili su nam. Napaćeni živi Jevreji dobili su zadovoljštinu osnivanjem države Izrael na drugome kontinentu – Evropa nikako nije znala kako da im se iskupi osim da ih skloni dalje od sebe, kako je ne bi podsjećali na ružne stvari koje je dopustila da im se dese…
„Nikad više“ je pobjednički odjekivalo Evropom. No, da se to nije odnosilo baš na cijeli kontinent, saznali smo tek nekoliko dekada kasnije. „Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskoga grenadira.“ – rekao je Željezni kancelar, Otto von Bismarck, jednom davno. Izgleda da je demokratska Evropa dijelila njegov stav početkom devedesetih kada je riječ o eks YU prostorima.
66 godina je prošlo od savezničkog oslobađanja Berlina i zatiranja njemačkog nacističkog neprijatelja. Malo više od pola stoljeća nakon toga, najmoćniju polugu Evropske Unije čine baš dva nekadašnja najveća neprijatelja, Njemačka i Francuska. „Naučili smo lekciju“, poručuju svijetu, stvarajući jaku nadnacionalnu državu spremnu da lagano postane konkurentna velikom, moćnom, demokratskom SAD-u. Evropa se monetarno i geografski ujedinjuje, spremna na vječiti mir i blagostanje.
No, je li baš sve tako sjajno? Da li je fašizam zaista mrtav? Ili još „trza nogama“?
Pođimo od Austrije, domovine najopakijeg soboslikara/Firera prošloga stoljeća. Austrijskim biračima su se otvarile mogućnost da na predsjedničkim izborima prošle godine, 25. aprila, daju glas kandidatu – nacističkog poimanja. Oni malo ciničniji bi primijetili da u Austriji sve i počinje. Slobodarska partija, stranka ekstremno desne orijentacije, imenovala je tako svog kandidata – pedesetogodišnju „majku nacije“ Barbaru Rosenkranz, odbornika i člana pokrajinske vlade u Donjoj Austriji. Do tada je uspješno levitirala sa svojim stavovima, latentno se zalažući za toleranciju (neo)nacističke propagande. Tek prošle godine u obraćanju naciji kao predsjednički kandidat, naglasila je neophodnost revizije zakona o zabrani nacističke propagande. Po njenom mišljenju, zakon je u suprotnosti sa odredbama austrijskog Zakona o slobodi mišljenja i izražavanja. Sve lijepo i demokratski. Sa slobodom govora i glasanja.
Gospođa je ličnim primjerom dala podsticaj na odbranu od „infiltracije tuđinske krvi“ u vene nacije. U braku sa istaknutim funkcionerom zabranjene nacističke stranke NDP, rodila je šest kćerki i četiri sina – krsteći ih u duhu Hitlerovih učenja – imenima iz germanskog epa Nibelungen: Heda, Ute, Alvine, Zonhild, Hildrun, Mehthild, Arne, Folker, Horst i, naravno, Volf. Rosenkrantzova je dobila „tek“ 15.62%, no treba li nas brinuti to “tek” kada shvatimo da iz godine u godinu raste i nacional-patriotizam te vrste u cijeloj Evropi?!
Arijel Muzikant, čelnik Izraelskog kulturnog centra u Beču komentira događanja u Austriji: „Nominacija Rosenkranzove, naciste iz potaje… nikako nije prihvatljiva – ravno je ruganju žrtvama holokausta u Austriji, ukupno 65.000 ovdašnjih Jevreja.“ Kada je za vrijeme prdsjedničke utrke upitana o gasnim komorama i koncentracijskim kampovima – Rosenkrantzova je izjavila da je išla u školu između ’64 i ’76 i da ne planira mijenjati svoja viđenja povijesti koju su je tada naučili. Naime, u to vrijeme, Austrija je u potpunosti izbacila Drugi svjetski rat iz historijskih knjiga. Zvuči li vam poznato?
Zbog ovakvog načina ophođenja gospođa Rosenkrantz je svrstana je u red „nacista iz potaje“, mada pravi izraz “Kellernazis” u bukvalnom prevodu znači “nacisti iz podruma”. Sve jako podsjeća na slučaj nekadašnjeg predsjednika te drževe i generalnog sekretara Ujedinjenih nacija od 1972. do 1981., Kurta Waldheima, kome je dvije decenije bio zabranjen ulazak u SAD, nakon što se saznalo da je bio član njemačke jedinice koja je počinila mnoge zločine u tadašnjoj Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Noviji primjer je slučaj pokojnog austrijskog desničara, lidera Saveza za budućnost Austrije Joerga Haidera, koji je hvalio aspekte Hitlerove politike rada i izdavao anti – semitska saopćenja. Ružno je reći da je Gospođa Evropa odahnula, ali nakon tragične saobraćajke u kojoj je 2008. godine poginuo premijer vlade Austije, Joerg Haider, nekako su svi u anitfašističkoj Evropi disali lakše.
Malo službene statistike iz Trećeg Rajha nije naodmet: Austrija je sačinjavala samo 11% od ukupnog stanovništva Hitlerovog Trećeg Rajha. Od ukupnog broja članova Hitlerove Nacional – socijalističke partije, čak njih 40% su bili iz Austrije.
Mnogi se slažu da trenutno raspoloženje u demokratskoj majčici Evropi prema imigrantima jako nalikuje onom antisemitskom raspoloženju između dva svjetska rata u Vajmarskoj Republici Njemačkoj. Za sve probleme vezane za nezaposlenost, nestabilno stanje u državi i narastajuće netrepeljivosti, tada su bili krivi Jevreji. Da li će Evropa ovaj put elegantnije pronaći krivce za recesiju?
U novembru 2005. godine se u Francuskoj pobunio najniži društveni sloj. Pobuna je trajala oko dvije sedmice. Grupe mladih ljudi širom Francuske, uglavnom Sjevernoafrikanci ili potomci crnih Afrikanaca, palili su automobile i bacali kamenje na policiju. Francuska je zemlja univerzalnih vrijednosti, u kojoj diskriminacija ne može postojati jer svako može dobiti državljanstvo ako se integrira. Stvarnost je da je u Francuskoj u posljednjih četrdesetak godina, najveći broj imigranata iz Sjeverne Afrike, a velike su imigracije crnih Afrikanaca i Kineza iz bivše francuske Indokine. Ovi su ljudi getoizirani, uglavnom nezaposleni, nedovoljno obrazovani – imaju malo šansi za zaposlenje i poboljšanje društvenog i ekonomskog položaja. Pravi Francuzi ih preziru, boje ih se, a konzervativne stranke potpiruju njihove strahove. Sasvim demokratski. Još ukoliko su muslimani koji se bore za prava nošenja nikaba, tek će osjetiti francusku demokraciju – od 11. aprila 2011. je kažnjivo nositi nikab, a svima koji se ne povinuju slijedi kazna od 150 eura. Za početak. Udruženja za zaštitu ljudskih prava organizovanjem demonstracija u Parizu najoštrije su osudili poteze francuske vlade protiv muslimana u ovoj zemlji – čiji se broj kreće između pet i sedam miliona. Dominik Vilpen, bivši premijer Francuske, je također kritikovao vladu zbog održavanja rasističkih konferencija.
“Od Finske do Crnog mora, naprijed, naprijed, Fireru, naredi – mi te slijedimo”, ovu su pjesmu pjevali njemački vojnici 1941. godine tokom pohoda na Moskvu. Nakon Staljingrada, ove pjesme više nije bilo. No, ipak, ova danas naizgled zabranjena pjesma još uvijek odzvanja iz nekih podruma – pjevaju je mladi neonacisti. Dok su njihovi djedovi sanjali o osvajanu Evrope i svijeta, neonacisti su fokusirani na navodno “oslobađanje” Njemačke od stranaca. Omiljene parole su im “Auslaender Raus” – stranci van, i “Deutschland den Deutschen” – Njemačka Nijemcima.
Možda bi trebalo obratiti pažnju i na Izrael i njihovu legalizovanu formu cionizma, koju mnogi često smatraju inačicom nacizma. Svijet se već “pomirio” sa tim da na svako kritiziranje izraelske politike bude optužen za antisemitizam.
U našoj nam domovini, stvari isto idu nabolje. “Miješani” brakovi i ljubavne veze između onih različitih nacionalnosti (i vjeroispovijesti) samo mogu da dovedu u nevolje sa obiteljima “sa obje strane”. Jer, pobogu, “ima toliko boljih naših” – najčešće je opravdanje onih sa obje strane nevidljive crte.
Kako mi u BiH volimo da smo moderni i da se ugledamo na majčicu Evropu, zar treba da čudi stanje istreniranog nacionalizma u kojemu živimo? Više nije problem reći unučiću da je pradedo bio „malo ustaša“, „malo pripadnik handžar divizije“, a odjednom ponosno isplivavaju nacističke veze među obiteljima i na poslovnome planu.
Evropom se u posljednje vrijeme širi talas ekstremno – desnih i populističkih partija (koje se zajednički nazivaju Euronacionalizam), a ove su partije društveno prihvaćene i učestvuju u političkom životu, ali se smatra da imaju bliske veze sa neonacističkim grupacijama. Za neke od takvih partija smatraju se: Front National (Francuska), British National Party (V. Britanija), Freiheitliche Partei Österreichs ili FPÖ (Austrija), Alleanza Nazionale (Italija) i mnoge druge.
Svijet, koliko god dvoličan bio – slaže se u jednom: ovih dana nije baš najpopularnije biti imigrant, a posebno musliman imigrant. Možda se konačno skine svjetski bijes na tu vjersku skupinu nakon “sklanjanja” Bin Ladena, poslije njega možda i pukovnika Gadafija, ali samo možemo pretpostavljati ko će to imati čast nositi žutu traku poslije njih.
Za kraj, u mome je susjedstvu godinama kolao vic o podobnima. Pitala učiteljica malog prvačića na času historije ko su to bili partizani. “Partizani su bili fini ljudi koji su nas branili od ustaša, četnika…” – ispali mali kao iz topa. “Dobro”, kaže učiteljica zadovoljna odgovorom: “A ko su bili četnici i ustaše?”. Mali se počeše po glavi, promisli još jednom, i sav ponosan krene: “Dedo, babo, adže, dajo…
Eto, sretan vam 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, zemljaci! Na vrijeme ispitajte svoje susjedstvo i provjerite stepen demokracije! Sve me nešto strah da kada idući put uskliknemo: „Smrt fašizmu!“, ne dobijemo tragično – komični odgovor: „I tebi, sine…“
Tekst je objavljen 9. maja 2011. na starom portalu novinar.com.ba
Izvor: www.novinar.me