Jovan Lakićević
Piše: Jovan Lakićević
Znam veoma dobro da naknadna prisjećanja i pokajanja ne vrijede mnogo, osim kad je riječ o pokajanju pred Gospodom.
Upokojenje mog prijatelja Prof. dr Ranka Bulatovića od prije godinu dana, brata pokojnog ministra vojnog Pavla Bulatovića, bio mi je povod da se sjetim Pavlove pogibije, koja, nažalost, ni do danas nije razjašnjena!
Krenuo sam tada da pišem tekst koji tek danas ispisujem. Zakasnelo sjećanje na jednu epizodu tim povodom bilo mi je veoma jak stimulans da to učinim, ali je on ustuknuo pred pitanjem: zašto sad, kome i čemu može to da posluži?
Naknadno sam shvatio: može da posluži- istini!
Povod mi je intervju generala Svetka Kovača koji je naš Portal prenio, tadašnjeg direktora vojno-bezbjednosne agencije JA. Saopštio nam je penzionisani general da su tada, 2000. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova i SDB CG bojkotovali, ili, kako on reče, odbili svaku saradnju u istrazi ubistva ministra Bulatovića! Na njihovom čelu bili su tada Vukašin Maraš i Duško Marković!
Inače, da podsjetim još jednom, Pavle Bulatović, prije funkcije ministra vojnog, bio je ministra Unutrašnjih poslova Crne Gore, pa ministar Unutrašnjih poslova skraćene Jugoslavije…
Inače, u takvoj manjkavoj skupštinskoj istrazi označen je kao pucan na ministra u prostorijama FK „Rad“ izvjesni Ivan Delić. I tu se stalo. Izgleda – zauvijek.
Treba li, uopšte, podsjećati da je upravo u tim danima i godinama švercersko-mafijaški lobi bio u usponu i da je mogao da utiče na mnogo šta u tadašnjoj zajedničkoj državi? Kasnije će on postati vladajući, posebno u Crnoj Gori.
Vijest o smrti mog prijatelja Pavla Bulatovića, inače, velikog ljubitelja gusala, koji je na sastanke Društva guslara „Radovan Bećirović Trebješki“, u Beogradu, kod B. Vujačića i kod mene, dolazio u trenerci i bez pratnje (to će ga, kasnije, koštati života!) zatekla me je u Moračkoj Bistrici. Odatle sam, užasnut, krenuo na njegovu sahranu u Gornja Rovca. Negdje, kod Manastira Morače, pukla mi je sajla na mjenjaču. Shvatio sam da od mog oproštaja sa Pavlom neće biti ništa! Nastavio sam prvom brzinom prema Podgorici i u jednom od usputnih servisa ostavio kola.
Ne znam otkud mi ideja da vrijeme prekratim kod mog beogradskog prijatelja, Vukašina Maraša, ministra Unutrašnjih poslova CG.
Malo sam se iznenadio kad sam ga zatekao u Kabinetu. „Zar ti, Vule, nijesi danas u Rovcima, kuda sam se i ja bio zaputio?“. „Ako ćeš mi vjerovati, ne znam gdje mi je glava!“- bio je njegov odgovor.
Tada sam mu povjerovao, a kasnije, mnogo kasnije sam shvatio.
Kad smo se sreli, bilo je, otprilike – podne.
Moj bivši prijatelj Vule i ja družili smo se u njegovom kabinetu sve do devet, odnosno 21 sata! Sam sam negdje oko 17 časova intervenisao da pošalje kući šefa kabineta i sekretaricu, kako se zbog našeg druženja ne bi maltretirali.
I za sve to vrijeme od devet časova niko nas, ama baš niko, nije ometao. Vukašina su, da budem indiskretan, posebno zanimale moje projekcije aktuelne političke situacije i prognoze mogućeg razvoja događaja vezanih za Srbiju i Crnu Goru. Shvatiću, mnogo kasnije, da je on to referisao tada našem zajedničkom prijatelju Milu…
Uz izvinjenje posjetiocima Portala, dužan sam da napravim jednu digresiju.
Sa Vukašinom Marašem upoznao sam se daleke 1963. godine. Tada sam bio sekretar Fakultetskog komiteta SK Filološkog fakulteta, koji je imao kancelariju, kao student, u Sali heroja! Tada mi je Vukašin ispričao da je on, ne sjećam se više, ispred SU
a Beograda, ili Srbije, rekao da je zadužen za Univerzitet Beograda i da bi želio našu neposrednu saradnju.
Bez mnogo priče, kako sam se užasavao sa saradnjom Udbe, uputio sam ga na mog organizacionog sekretara Boru Kovačevića (koji će, kasnije stići do zamjenika ministra Unutrašnjih poslova Srbije i poslanika penzionera u Skupštini Srbije.) Valjda se podrazumijeva da je prihvatio ponuđenu saradnju.
Mnogo godina kasnije srešću se sa mojim zemljakom Marašem kad sam kao šef negda zlozglasnog Agitpropa, u CK SKJ, svakog ponedjeljka držao sjednice sa partijskim predstavnicima saveznih organa. Vukašin Maraš je tada bio sekretar Komiteta SK saveznih organa, što je tada bila veoma respektabilna funkcija.
Tada smo obnovili poznanstvo iz studentskih dana i nastavili da se viđamo na nekim guslarskim sjedeljkama.
Kada smo se na dan sahrane Pavla Bulatovića sreli u Podgorici, na moje pitanje da li je namjeran da ide u Rovca, pa da, makar sa zakašnjenjem pođemo zajedno, rekao mi je, pokoj mu duši, da ne zna šta će od posla i obaveza…
Naknadno sam se sjetio da smo u tih desetak sati proveli u priči koja je više njega nego mene zanimala. Sjećam se da sam morao da zovem majstora koji mi je popravljao kola da me sačeka poslije radnog vremena. I za sve vrijeme mog boravka u Republičkom SUP-u nijesam registrovao neko vanredno stanje. Ne bih da pričam ni o vrećama deviza sa Stuškog puta, koje su tada, bar većim dijelom završavale u državnoj kasi, i pomagali opstanku Crne Gore…
Pričali smo, naravno, i o Pavlu Bulatoviću, koji je, po nekakvom prethodnom adetu, bio predsjednik Automoto saveza Jugoslavije, kome je Maraš, u Beogradu, bio generalni sekretar…
Od „silnih obaveza“ koje mi je Maraš na početku susreta nagovijestio, pravdajući se izostankom sa Pavlove sahrane, sve se svelo na višesatni razgovor sa mnom.
Zaista je neoprostivo da mi to godinama nije palo na pamet! Intuicija, kojom sam se kao novinar godinama ponosio, potpuno mi je zakazala.
Tek nedavno, kada sam saznao šta je u jednoj prilici Pavle, kao ministar vojni, rekao Milu: „Ako i jedan vaš čamac sa cigaretama krene prema Italiji, poslaću čamce Ratne mornarice da ih potope!“
To je, sve su prilike, bila rečenica koja ga je koštala života!
Eto razloga što su i SUP Crne Gore i njena SDB odbili da sarađuju u istrazi povodom ubistva Pavla Bulatovića! O mom sagovorniku toga dana, Vukašinu Marašu, ne bih ni riječi. Ostavljam posjetiocima Portala da sami zaključe…
Izvor: in4s.net/sa-neoprostivim-zakasnjenjem/
