Autor: Sveštenik Miladin Mitrović, savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banja Luci
Novonastale političke tenzije između Ukrajine i Rusije, te sve češće provokacije od strane ukrajinske vojske, direktno su usmerene na uvlačenje Rusije u novi vojni sukob na istoku Ukrajine. Destabilizacija i novi rat u Ukrajini, dio su strateškog plana NATO alijanse, usmerenog protiv Rusije i njenih interesa u Ukrajini. Da je NATO odlučio da u potpunosti minimalizuje rusko prisustvo u Ukrajini, svjedoči nam i činjenica da su se ponovo na udaru ukrajinskih vlasti našli vjernici Pravoslavne Crkve u Ukrajini Moskovske patrijaršije.
Većina parohija i manastira u Ukrajini još uvijek je ostala pod jurisdikcijom kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve Moskovske Patrijaršije, dok je samo manji dio prešao pod upravu ukrajinskih raskolnika. S obzirom na ovu činjenicu nekaknoska i nepriznata Crkva u Ukrajini javno se obraća za pomoć političkom režimu Ukrajine da putem pritisaka i zastaršivanja utiče na aktivniji prelazak vjernika i sveštenstva pod upravu raskolničke Crkve.
Ohrabreni negativnim primerom politčkoga režima prema kanonskim vjernicima, u Ukrajini ponovo su svoju aktivnost intenzivirale nacionalističke i radikalne grupe, koje isključivo putem nasilja osvajaju parohijske crkve i manastire Moskovske Patrijaršije. Teška i mučna situacija kroz koju prolaze kanonski vjernici direktan je rezultat nepromišljene odluke patrijarha Vartolomeja, koji je na sva zvona davajući Tomos ukrajinskim raskolnicima, govorio da je njegov postupak usmeren na liječenje raskola. Sadašnja situacija svjedoči nešto sasvim suprotno – da je raskol samo napravio još dublji jaz i izazvao mnogo veći haos u ukrajinskom društvu. Osim toga Vartolomej nekanonskim radnjama narušio je i jedinstvo među Pomjesnim Pravoslavnim Crkvama, koje su sada podeljene na dva tabora – one koje su u manjini i priznale ukrajinski Tomos, i one koje su u većini i javno podržavaju Moskovsku Patrijaršiju kao jedinu kanonski kredibilnu da na teritoriji Ukrajine ostvaruje svoju jurisdikciju. Upravo na duši konstantinopoljskog patrijarha leži sva odgovornost podeljenosti Pravoslavnoga svijeta, a posebno za surova stradanja sa kojima se svakodnevno suočavaju pravoslavni vjernici u Ukrajini. Nema nikakve sumnje, da Vartolomej svojim aktivnostima javno pogazio principe i tradiciju pravoslavne Crkve, pa je staro pravoslavno pravilo da patrijarh jedne pomjesne Crkve je samo ,,prvi među ravnima“ na sebe htjeo da uzme neku vrstu titule ,,pravoslavnog pape“. Da je kod Vartolomeja u pitanju papska šizofrenija svjedoči činjenica da on prima raskolnike u evharistijsko opštenje, bez pokajanja i bez odobrenja pomjesne Crkve od koje su ti raskolnici odpali. Davanje Tomosa raskolnicima u svojoj suštini je ciničo i antikanosko osvajanje kanonskih teritorija drugih Pomjesnih Pravoslavnih Crkava. Danas je to Ukrajina, sutra će to biti Makedonija, prekosutra Južni Kavkaz i tako u nedogled.
U novembru ove godine Vartolomej je zvanično primio delegaciju raskolničke i nekanonske crkvene strukture iz Makedonija, a na Južnom Kavkazu raskolnik separatističke crkvene organizacije arhimandrit Dorotej već uveliko govori da se aktivno radi na organizaciji susreta sa Vartolomejem, iako ova teritorija (Abhazija) u kanonskom pogledu pripada isključivo Gruzijskoj Pravoslavnoj Crkvi. Samoproglašena mitropolija Abhazija formirala je komisiju na čijem čelu se našao predstavnik Konstantinopoljske Patrijaršije. Glavni zadatak ove komisije je da izrežira put dobijanja Tomosa o autokefalnosti. Negativan primjer davanja Tomosa u Ukrajini probudio je separatističke težnje u mnogim mjestima širom Pravoslavnih Crkava, zbog čega u bliskoj budućnosti možemo očekivati nove i učestalije raskolničke pojave. Jedan od takvih raskola nazrijeva i na teritoriji Nagornog Karabaha, gdje su posle nedavno završenog vojnog konflikta predstavnici Konstantinopoljske Patrijaršije.aktualizovali priču reanimacije Albanske Crkve koja bi u slučaju dobijanja samostalnosti pod svoje okrilje prigrlila drevne svetinje Apostolske Jermenske Crkve na Karabahu. Da je to zaista tako svjedoče sve češći dolasci predstavnika udinske zajednice sa teritorije Azerbejdžana na teritoriju Karabaha. Sparatističke ambicije Vartolomeja i u ovom regionu svjedoče o njegovoj potpunoj šizofreniji, jer spremnosti da se mješa u unutrašnja pitanja Jermenske Crkve koja u opšte ne ulazi u diptih Pomjesnih Pravoslavnih Crkava živo je svjedočanstvo njegove apsolutne izgubljenosti. Pravljenje haosa na jurisdikcijskim teritorijama Pravoslavnih Crkava dio je velikoga plana američke administracije i samoga predsjednika Bajdena, koja direktno upravlja Vartolomejem i preko njega ostvaruje svoje geopolitičke interese Zbog svega toga postaje jasno da praksa davanja Tomosa od strane Fanara u svojoj suštini je drobljenje teritorija i tim samim slabljenje pozicija Pomjesnih Pravoslavnih Crkava, sa akcentom na te zemlje koje u svojoj spoljašnjoj i unutrašnjoj politici ne žele da budu vazali Amerike.
