Činjenica da se u Srbiji 2024. uopšte raspravlja o tome zašto je degutantno, kriminalno uvrjedljivo, neprimjereno i beslovesno samoidentifikovati se ili „igrati se asocijacija“ sa imenom Dinka Šakića – to je najdublja kritika srpskog (za ljubitelje i podržavaoce „regionalnog“ jezika: „sbijanskog“) duštva danas.
AUTOR: Sveštenik Darko R. Đogo
Postojanje autošovinističke pseudoelite nije najveća tragedija Srbije danas. Neuporedivo je pogubnija i indikativnija „podrška“ koju sloboda novoustaškog govora ima u „široj akademskoj zajednici“, koju u suštini ne sačinjavaju zli i pokvareni već gordi i prepotentni, ali kognitivno ograničeni „intelektualci“, koji za „dobrotu“ i „pristojnost“ uzimaju sve ono što se od njih traži i što im se nalaže
Slika prva: profesor književnosti treba da gimnazijalcima ili studentima predstavi „Ilijadu“. On, ipak, ne želi da mu uvijek nedostatnu prosvetnu platu okrnji kazna zbog narušavanja „rodno senzitivnog jezika“. Možda je i sam profesor ili profesorica (ili profesorče, ako se to biće osjeća kao pripadnik nekog nama nepoznatog roda/pola) dodatno „edukovan“ na nekoj od radionica za dresiranje sposobnosti za momentalno pokoravanje impulsima Megalopolisa. Dakle, možda: on/ona/ono/oni zaista želi da primjenjuje rodno senzitivni jezik jer vjeruje da je unutar same (zdravorazumske) upotrebe jezika data „patrijarhalna represija“ prema „ženama, djeci i svima koji se tako osjećaju“.
A ako je jezik – sredstvo represije, on to nije sada. To znači da se „rodno osjetljivi jezik“ mora primjenjivati i retroaktivno, kako bi se „krive Drine“ (Ibri, Dunavi) ispravljale/i/a u prošlosti, sve zarad „svjetlije“, tj. kako se danas kaže „evropske“ budućnosti. (Čudnovato je to kako svaki totalitarizam svoj zahtjev za pokoravanjem cjeline života sada opravdava obećanjem bolje budućnosti nekada.) No valja započeti čas, i to tamo gdje književnost obično počinje – „Ilijadom“. Homer je prekrasno prepjevan na srpski dušom i umom Miloša Đurića, ali valja ga prepjevati na novosrpski: „Gnjev/srdžbu/ljućenje mi, boginjo/bože/bošče pjevaj, Ahileja/Ahileje/Ahilejčeta, Peleju sina/kćerke/djeteta.“ Besmisleno, ali od kada su nalozi Megalopolisa bili smisleni? Pitanje, međutim, nije „zašto su od srpske skupštine tražili da usvoji zakon o obesmišljavanju jezika?“ već „zašto su Vlada i Skupština Srbije predložile i usvojile taj zakon?“
ODRAZ U OGLEDALU
Druga slika iz Srbije zapravo jeste odraz u ogledalu. U nekolikim srbofonim a srbofobnim medijima „u regionu“ postoji poseban metod opanjkavanja Srbije i Srba u cjelini. Uzmu se vijesti iz „srbijanskih“ medija, prenesu se uz minimalne autorske komentare ili sasvim bez njih i ostave se: neka beogradski tabloidi, željni krvi, senzacije, zločina, straha, brutalizma, svjedoče sami za sebe o tome ko su oni o kojima pišu i za koje pišu. Slučaj smrti svete duše Danke Ilić predstavljao je nepreglednu pučinu takvih vijesti, nepresušni izvor najogavnijih oblika „novinarstva“ iz pera novinara koji pišu u Srbiji. Naravno – zločina ima svugdje, a ljudsko biće je fascinirano zlom (Amerikanci su možda narod najviše opsjednut zločinom pored mog života i ličnom bezbjednošću moga posjeda i života). Pa ipak rijetko ko da sa tolikom dehumanizovanošću učestvuje u opisivanju dogođenog zla kao što je to čitava mašinerija „novinara“, „eksperata“, „analitičara“ i „urednika“ kojima, opet, uvijek nekako „istraga otkriva detalje“, a zvanična saopštenja i konferencije za medije omogućuju da svoju bolesnu fantaziju dohrane detaljima horora. Ko god i iz ma kog razloga da to čini – zbog pažnje, „klikabilnosti“, reklame, medijske moći, demonstracije „moći države“ – čini nesagledivu štetu Srbiji. Istovremeno uništava elemente poštovanja kod onih koji Srbiju gledaju kao neprijatelja i satire osjećaj čovječnosti i dobrote – koje Srbin i dalje nosi u sebi – kod nas kojima je Srbija više od imena jedne vlasti i birokratije.
Slučaj „samoidentifikacija sa zločincem“ predstavlja treću sliku iz Srbije danas. Stvar je začuđujuća i krajnje jasna. Zamislimo samo da se sve desilo drugačije, da je neki nastavnik muzičkog htio da svoj entuzijazam za muziku Dada Topića prenese na đake napominjući ih da je pravo ime umjetnika „Adolf – kao Adolf Hitler“. Na njega bi se sručili svi živi potpisnici podrške za „slobodu govora“ kada je u pitanju čovjek koji se samopredstavio asocirajući svoje ime sa Dinkom Šakićem. Da su tom hipotetičkom nastavniku muzičkog našli snimak školske predstave na kojoj djeca pjevaju „Znaš li odakle si, sine?“ ili „Veseli se, srpski rode“, dosad bi bar nekoliko stotina hiljada dolara prešlo iz NED-a i vrlih „štiftunga“ zemlje čuvene po demokratskim skretanjima u HH vijeku kako bi se „dokazala“ veza između jedne takve asocijacije i „srpskog nacionalizma“. To se, međutim, neće desiti ako se asocijativno našalite i povežete sopstveno ime sa imenom krvnika Šakića, pod uslovom da ste sami predvodnik i raspoređivač fondovske „demokratije“.
POLITIČKA NEINTELIGENCIJA
No postojanje autošovinističke pseudoelite nije najveća tragedija Srbije danas. Neuporedivo je pogubnija i indikativnija „podrška“ koju sloboda novoustaškog govora ima u „široj akademskoj zajednici“, koju u suštini ne sačinjavaju zli i pokvareni već gordi i prepotentni, ali kognitivno ograničeni „intelektualci“, koji za „dobrotu“ i „pristojnost“ uzimaju sve ono što se od njih traži i što im se nalaže – makar to podrazumijevalo i neobrazovanost o stradanju svoga naroda i potpunu zatupljenost osjećanja za uzroke, posljedice i današnja značenja tog stradanja. Činjenica da se u Srbiji 2024. uopšte raspravlja o tome zašto je degutantno, kriminalno uvrjedljivo, neprimjereno i beslovesno samoidentifikovati se ili „igrati se asocijacija“ sa imenom Dinka Šakića – to je najdublja kritika srpskog (za ljubitelje i podržavaoce „regionalnog“ jezika: „srbijanskog“) društva danas.
Slučaj „rodno osjetljivog jezika“ pokazuje da mi danas imamo političare, ali političku elitu, tj. političku inteligenciju – nemamo. Nemamo ni elementarnu medijsku strategiju koja bi poštovala minimum ljudskog dostojanstva budući da pristojnost medija stoji u direktnoj disproporciji sa čitanošću. A takvo stanje onda produkuje neprekidnu dezorijentaciju. Kao da nije dovoljno to što su se sve naše ideološke zablude HH vijeka svakako složile u našoj stvarnosti, te se uvijek dozivaju u svojim uništavajućim ehoima. Ukoliko neka vlast postoji i ukoliko ona ima ikakvu predstavu o svojoj svrsi i smislu izvan ponovnog osvajanja vlasti – onda se njeni društveni dometi ocrtavaju nevoljnošću ili nesposobnošću da otkloni diktaturu orvelovskog novogovora. Ona je podjednako nevoljna ili nemoćna da kontroliše medijsku eksploataciju zla, ali i da prekine društveni konsenzus nacionalne apatije prema Jasenovcu i srpskim stratištima. A ta sveopšta neosjetljivost na šakićevštinu očigledno, i dalje formira svijest prosječnog „intelektualca“ Srbije – koji nije srpski intelektualac.
Kada gledamo način na koji državne vlasti govore o Crkvi (a počesto i sveštenstvo o državnim vlastima) u Srbiji i svim srpskim zemljama, ponekad čovjek stiče utisak da se nekakva čudnovata verzija vizantijske simfonije prenijela u sadašnjost: Država zahvaljuje Crkvi na brizi, Crkva Državi na pažnji. No ta simfonija se događa u ovoj distopiji unutar koje i dalje dejstvuju sile pokoravanja i slamanja identitetske vertikale srpskog naroda. Zapita se čovjek: pa ko je glasao za „zakon o rodno senzitivnom jeziku“? Njemačke okupacione vlasti iz 1941. probuđene 2023? Po čijem nalogu? Ko to upravlja ovim društvom koje usred velikog posta i tragedije u zaboravljenom kraju srpske zemlje produkuje niz demonskih nadražaja, neku najjadniju fascinaciju zlom – fascinaciju koja postoji u svakom čovjeku, ali koja se u medijima u Srbiji nekako najbestidnije eksploatiše dokle sami o sebi ne iskrivimo predstavu do neprepoznatljivosti? I nije li u takvom slučajevima „simfonija“ u distopiji više na štetu nego na korist srpskog društva u svim našim zemljama?
Slika društvenog, crkvenog i političkog života bilo kojeg – pa i srpskog – društva nije lako svodljiva na binarne opcije, na manihejske pozicije i djelovanja. Pa ipak, neko dobro i zlo se mora znati, neki orijentiri i pravci, zadaci i cijene tih zadataka. Kada nestane te razlike, kada se naša stvarnost pretvori u minsko polje „rodno osjetljivog govora“, u neprekidni kaleidoskop fascinacije dogođenim hororom, u „pravo građanstva“ za neoustaštvo – onda će i „veliki potezi“ biti samo pitanje vremena i političke tehnologije. Umjesto jednog velikog udarca Srbima bićemo izranjavani nizom „malih puštanja krvi“. Zato nema nevažnih poprišta. Nema, jer iza je Srbija.
IZVOR: Pokret za odbranu Kosova i Metohije
