AUTOR: ZORAN ODIĆ

Zoran Odić, novinar, najveći deo svog rada i napora poklonio sarajevskom „Oslobođenju“. Rodio se u vreme poslednje velike bežanije na kraju Drugog svetskog rata. Njegov pravi istraživački put započeo je u Sarajevu, gde je nekoliko godina radio. Na katedri za sociologiju i na Institutu za društvena istraživanja, kod profesora Stojana Tomića, završavajući slaganje na geštetneru odštampanih skripti, napredovao do asistenta.Pre toga osnovnu školu završavao u trinaest gradova, a gimnaziju u četiri. U Sarajevu svakoga poznavao i svako je njega znao. Posle raspada Jugoslavije živi i radi u Ljubljani. Pravo lice novinarske žice pokazuje u „Oslobođenju“ koje živi zajedno sa njim u egzilu. Kod Odića nema mržnje nego tuge uprkos nevoljama kroz koje prolazideset dugih godina čekajući da objavi svoju 4stinu o svima nama. A istini se ne može stati na put.Ovo je njegova davno zaslužena prilika.Njegovih pet minuta obračuna sa mrakomi destrukcijom u domovini koja liči na razbijeno ogledalo.

Tomo Rebolj

Izvod  iz knjige:

Zlo o kojem pišem (fašizam u modernoj Evropi, pa kraju dvadesetog vijeka), u čemu svi učetvujemo, jedni kao žrtve, drugi kao izvođači zločina, treći kao ravnodušni ili više – manje, zabrinuti posmatrači, ne samo da živi, nego izvanredno uspjeva i buja.

Tekst poput ovog nikad ne bi bio (nikad ne bi smio) biti napisan da se nije dogodilo, da se ne događa i da se neće događati sve što se događa, da u nekim od tih događanja nisam učestvovao, posredno ili neposredno, marginalno ili kao izvještač, te da nisam bio okružen dobrim prijateljima i iznad svega razumjevajućom porodicom. Svima njima je knjiga posve-ćena – Bernardi i Pavlu, Josipu Majskom, pokojnom Marjanu Gabrijelčiču, Jožetu Kavčiču, posebno Matiji Dermastiji Horsu, bez čije podrške (ribe i vino) ne bi bilo knjige, mojoj Mateji i djeci, jer bez njih ne bi bilo mene.

Kada sam počeo prikupljati zbirati prve podatke i pisati prve redove, na početku 1994. godine, uopšte nisam mogao zamisliti da će se to sve do danas vući. Ponekad mi se sve što sam pisao i prepisivao zgadilo, sama tematika je odvratna, ponekad sam uistinu bio bolestan samo od toga što se događalo, pa sam tjedne i mjesece samo čitao i ništa napisao. Htio sam objasniti (prvo sebi, pa tek onda drugima) vojnu, a ona mi je sama došla u susret. Zato je toliko citata da sam ponekad pomislio da uistinu ništa ne pišem, da samo prepisujem. Umirio sam se kada sam pročitao što je legendarni sudija američkog Vrhovnoga suda Brandeis, napisao o plagi-jatu: „Ako neko krade iz jedne knjige, to je plagijat. A ako krade iz sto knjiga, to je istraživanje.“

Četiri puta u prošlom (nastavlja se i u ovom) stoljeću Evropa se suočila s ludilom nacionalizma, po Spaniji 1936. i dva svjetska rata. Poslednja, započeta u Sloveniji 1991.godine, nastavak je dobila u vojni za Hrvaško, vojni protiv BiH, masovnom pokolju kosovskih Albanaca i njihovom današnjem revanšu koji je zaljuljao temelje makedonske države, a položaju Albanaca samo nanio ogromnu štetu, bila je orijaška i apsolutno besmislena klaonica, otkako naš svijet piše svoju povijest, istoriju, zgodovinu, histo-riju. Svako (novinar, pisac, političar) koji je napisao i rekao nešto drugo, najobičniji je lažljivac. I tako so novinari i pisci sastavljali propagandne spise, držali jezik za zubima, ili su ratovali.

Taj rat (ti ratovi) ne liče ni na jedan od poznatih ratova, ni onim prije njih, ni onim koji tek dolaze. Započelo je obećanjima o slobodi, časti, pravici za sve, slavi. Završeno je (iako pravi završet još nije na vidiku) s urbicidom in genocidom bez primere. Besmisleni pokolj se nastavlja, do potpune izcrpljenosti, jer ga niko nije htio, znao i mogao zaustaviti.

Veliki dio krivnje za sve mirno možemo pripisati novinarima, sami sebi, posebno onima koji su se do kraja poistovjetili s vladajućom političkom elitom, njenom ideologijom i – zarotnički su šutili o pokoljima, mirno dozvolili da ih je uskrao propagandni stroj. „Fabrikanti vojnih laži“, pomoću tehnike uopćavanja: „Svi Srbi su četnici, svi Muslimani su mudžahedini, svi Hrvati su ustaše“.

Mehanizirana klaonica je djelovala savršeno, kao nijedna prije nje -na stotine tisuća pobijenih na tako malom prostoru, na milione prognanih i u izbjeglištvu – dobrovoljnom ili prisilnom. Truplo iza bodljikave žice postalo je simbol poludjeloga svijeta.

Istovremeno se propagandni stroj, koji je pretvorio mir u rat, kao tu¬mor razrastao u svijesti, mozgu, znanju Evrope. Prva žrtva te i takve voj-ne propagande bila je – istina. To je danas posebno očito, kada (ako) analiziramo pisanje o slovenskoj, hrvatskoj i vojni protiv BiH, da o falsi-fikatima sa Kosova i o Kosovu ne govorimo.

Slike večernjih šetača Prištinom, kojima je televizija Srbije „demanti-rala“ novinare (televizijske, radijske dopisnike brojnih listova) koji su počeli pisati o zločinima na Kosovu i nad albanskim življem, podsjetile su na slične reportaže iz dokumentacije beogradske TV o elegantnim šetačima po Sarajevu, u vrijeme kada je urbicid i homicid bio u najvećem jeku. Jad i bijeda.

Obogaćeni onom beskrajnom mudrošću koju ljudima daje samo pogled unazad, danas i sada vidimo da još postoje, žive zajedno s nama i među nama ljudi, čija krivnja prevazilazi svaku razumljivu i prihvatljivu mjeru i zato im je nemoguće oprostiti. Ti ljudi su među nama, žive s nama, rade s nama i to je naš stvarni poraz. Ti ljudi žive dalje, ne kao izopćeni, nego kao časti vrijedni državljani.

Dozvoljavamo im da ubijaju u ime rase, vjere, nacije, ideologije, mi-tologije, krvi i tla, novog svjetskog poretka, starog svjetskog poretka, ubjeđuju nas da to rade u ime očuvanja i održanja kulture i civilizacije.

Za taj poraz smo krivi, svako posebno i svi zajedno (i ti, dok ovo čitaš), jer smo bili tiho, pa smo zakazali, bijedno zakazali.

Iz knjige NOVI EVROPSKI FAŠIZAM

RAZGOVORI I DOGOVORI

Ima različitih razgovora i dogovora, za neke bi bilo bolje da ih nikad nije bilo, kao što je, na primjer, ovaj Ratka Mladića sa svojim štabom, obavljen 11. februara 1993. u 10:50 sati. Mladić je negdje iz Drvara ili njegove okolice razgovarao sa Tomanićem, dežurnim operativcem u štabu.

Tomanić: Jedan telegram će doći do vas i ja sam upozorio da vam se proslijedi, jer nam treba odgovor. Mladić: U vezi čega je?

Tomanić: U vezi vaših sastanaka sa Cottom. (Francuski general, za-povjednik snaga UNPROFORA – pr. Z. O.)

Mladić: Kada?

Tomanić: Sutra.

Mladić: Neka dođe u Drvar sutra u 12 sati, a ne u Banjaluku. Drvar, kad ja kažem, u Titovu pećinu. Tomanić: Razumem.

Mladić: Prenesi načelniku i Gveri (generali srpske vojske, načelnik štaba Milovanović i Nikola Gvero – Z. O.) da ne daju nikakve izjave preko štampe i TV. Ćutanje!

Tomanić: Razumem!

Mladić: Udrite Turke dok ih ima!

Tomanić: Razumem!

Mladić: Zdravo!

(Ovaj razgovor je „uhvatio“ Press centar Armije BiH, u stvari njegova prislušna služba. Kao u svakom ratu, svako je prisluškivao svakoga i, naravno, objavljivao ono što je u torn trenutku odgovaralo vlastitim pro-pagandnim ciljevima. Da nije bilo Mladićevog naređenja da se „udara po Turcima dok ih ima“, ovo bi bio potpuno nezanimljiv razgovor komandanta sa svojim štabom. Ovako je taj razgovor postao dokaz o zločinu i jedan od motiva za nastanak ovog rukopisa, iako nisam siguran da će nekad doći u ruke čitalaca.)

Riječi  koje sam čuo ili su mi direktno izgovorene su knjiga. Samo sam ih zapisao. Kada sam sa Harisom, tek diplomiranim ljekarom i sinom dobrog prijatelja i čovjeka koji me uveo u tajne novinarstva Arifa Zulića telefonom razgovarao, razgovor je završen njegovom ogorčenom molbom, koja je bila i kletva i psovka i obaveza: „Zapiši to, Odiću, piši nek neko pročita šta nam rade!“

Trebali smo zajedno useliti u nove stanove u Ljubljanskoj ulici u Sarajevu. Dva mjeseca prije useljenja, započeo sam raditi u Ljubljani. U vrijeme rata protiv Slovenije, odmah su me pozvali da cijelu porodicu pošaljem njima, u Sarajevo. „Tvoje je da ostaneš i pišeš.“ Umjesto porodice, rat je stigao njima. Iza novouseljene zgrade stajali su topovi i iz visine pucali po Grbavici. Eksplozije su istrgale ulazna vrata na zgradama, popucala su stakla. U jednom od takvih dana sam zavrtio telefon da čujem kako su. Hari, tako smo ga svi zvali, rekao mi je da se priprema da se prijavi u TO BiH, da su oca odvukli u logor na Kuli i da samo zna da je juče bio živ, a onda je slušalicu izbacio kroz prozor. Čuli su se topovi.

U maju 1992. dijelio sam prostoriju u Delu sa Maticom Dermastijom Horsom. Poznavali smo se tridesetak godina. Zazvonio je telefon i kad sam se oglasio, začuo sam pitanje da li znam šta se desilo u Kozarcu, gradiću u okolici Prijedora. Nikad do tada i nikad poslije toga nisam čuo takav glas, šupalj, dubok, praznina, led. Dok je taj glas iz groba (tako sam naslovio tekst koji je objavljen narednog dana i prenesen, po tvrdnjama kolega iz STA u sedamdesetak zemalja), nabrajao užase koji su se događali oko 22. maja u ovom krajiškom gradiću, prvo nisam vjerovao, onda sam postao užasnut. Matic je počeo vikati: „Kaj se je zgodilo, kaj se je zgodi-lo?!“ Jedva sam promucao: „Sve su ih pobili, sve su ih pobili..“. počeo sam ponavaljati, a Hors je doslovno, kaplarski vrisnuo: „Pa, piši, pizdo novinarska!“ Tada sam došao sebi, dohvatio papir i počeo bilježiti to što mi je glas iz groba govorio.

I tako nastavio.

Kolega Gojko Berić me je upitao kada je, nakon dvije najteže ratne godine provedene u Sarajevu došao u Ljubljanu, da li bih mogao ubiti čovjeka. Naravno da sam odgovorio da ne bih. Obadvojica smo dugo šutili. Onda sam našao u knjizi Michaela Burka: DANN GNADE DIR GOTT, 1978. Franz Schneekluth Verlag Muenchen:

„Radi se o psihološkom pokusu, poznatom kao Abrahamov pokus. U Njemačkoj ga je izvedeo David Mantell. Uzor mu je bio Amerikanac Stanley Milgram, koji je mnogo godina ranije prvi izveo taj pokus. Imenoval ga je Milgramov pokus. Milgram je sebi postavio bolno pitanje:

Zašto su bili Nijemci pod Hitlerom skoro slijepo pokorni nacistima? S testom za kontrolu nasilnog ponašanja uopšte, želio je doći do pravog, zado-voljavajućeg odgovora. Oba, Milgram u Americi i Mantell u Njemačkoj pripravili su jednak test. Svaki put su za testiranje bila potrebna dva čoveka. Jedan od testiranih je bio ‘učitelj’, drugi koji je u stvari bio pomoćnik prvog, bio je ‘učenik’. ‘Učitelj’ je sjedio uz sto sa električnim kontaktima, ‘učenik’ u susjednom prostoru, gdje je bio priključen na elektriku. ‘Učiteljev’ zadatak bio je da ‘učeniku’ postavlja pitanja, te da ga za svaki nepravilni odgovor elektrizira električnim udarom. Skala na kontaktnem stolu je označavala stupnje kazne – od ‘slabe’, približno četrdeset pet void, do ‘smrtne’, četiri stotine pedeset volti. Prvo je morao ‘učitelj’ na vlastitom tijelu osjetiti pravi električni šok od četrdeset pet volti napetosti, da osjeti, kako boleo je takav šok. Tako je začeo pokus. Udari, namjenjeni ‘učeniku’ naravno, nisu bili pravi, isto tako ‘učenikovo’ jaukanje. Ali ‘učitelj’ to nije znao. Ubjeđen je bio da tehnička naprava uistinu djeluje, jer je sam doživio stvaran, iako ne moćan električni šok. Ako je „učitelj“ odlagao kaznu, voda pokusa je naredio da nastavi, jer će time koristiti znanosti i ne preostaje mu ništa drugo, nego da nastavi.

Samo nekoliko osoba, kako u Americi tako u Njemačkoj, odupiralo se učešću u tako nečovječnom pokusu. Među njima su, između ostalih, bili nekoliko profesionalnih vojnika i jedan policajac. Međutim, svi ‘napredni’ ljudi, bez obzira na pol, kao i svi pozvani akademici i intelektualci sudjelovali su dobrovoljno. U Njemačkoj, na primjer, bio je sastav izabranih osoba u skladu sa strukturom stanovništva. Sto se tiče stvarnog rezultata pokusa, bio je doslovno grozljiv: osamdeset pet odsto svih njemačkih eksperimentalnih osoba je svoje ‘učenike’ kaznilo smrtnim šokom, u Americi šezdeset šest procenata. Niko od ‘učitelja’ nije, nakon završetka pokusa ustupio u susjedni prostor da se raspita koga je tako kaznio i da li je stvarno mrtav. Nijedan, ni muškarac, ni žena, ni u Njemačkoj, ni u Americi. Bez izjeme, svi testiranci, čak i oni, koji nisu izvršili ‘smrtnu’ kazni bili su, vjerovatno pod moćnim uplivom takozvanih pomagala, koja su im bila dana u upotrebi. To znači, bili su pod pritiskom tih pomagala, koja je ‘posvetila’ znanost; i našli su potvrdu u pritisku, koji je izbijao iz komandnog pulta. Ili, drugačije rečeno, radilo se o sredstvima moći, koji-ma su raspolagali po vlastitoj ocjeni. Tome se pridružila pripravljenost svih testiranih osoba da se podrede naredenjima drugih – i to u neograničenom opsegu. U takvim uslovima je individualna misao potpuno isključena, kako je bila isključena kod nacista u Auschwitzu i Dachauu, kod Japanaca u njihovim logorima za vojne zarobljenike, u Vijetnamu i bilo gdje u tom krasnom svijetu. Grupno mišljenje je, valjda, prevlađujuće nad pojedinačnim. Ako slučajno padnemo u kritičan položaj, konfliktnu situaciju, čini             se da za nas iz toga nema rješenja. Bar ne tada, ako ga očekujemo od čovječnosti. Samo, neka niko ne misli da smo svoju želju za nasiljem naslijedili od životinja. Po krvoločnosti čovjek prevazilazi majkrvoločnije    zvijeri“. Nakon ovog nisam siguran da sam pravilno odgovorio na dilemu: ubit ili ne. Možda je pravi odgovor našla moja Fahra, ona i njen muž su izgubili sina u ratu. Dijete su ubili. I kad sam ih jednom posjetio, bilo jeveče, ja sam bio umoran od puta, njih dvoje od života, pili smo „meku“,                bolju od svakog viskija, razgovor o torn kako sam i kud i s kim putovao i koliko granica sam prošao, vukao se lijeno, pa smo malo šutili, a onda Fahra, kao probuđena iz dubokog sna ili očaja, izgovori rečenicu,               jaču od bilo koje rečenice izgovorene u „Antigoni“: „Oni mi ubili sina,a ja ih ne mrzim“.          ‘