Nezabranjene zabrane

Prilikom zabrana nepoželjnih sadržaja počev od knjiga do novina primenjivani su različiti , veoma perfidni metodi tako da je veliki broj knjiga i novina koje  nisu zabranjene ali  su tretirane i gore nego da su zabranjene.

Evo nekih , javnosti  verovatno malo poznatih detalja  oko  „tretiranja“ -izdavanja i prodaje  trilogije  PROCES KP 5/03, jednog od veoma retkih svedočanstava  sa sudjenja optuženima za ubistvo ZORANA ĐONIĐIĆA.

Knjiga od koje političari beže

U Srbiji je uveliko oktobra  2008. godine najavljena prodaja   trilogije  PROCES KP 5/03 – sudjenje optuženima za ubistvo ubistvo  Zorana Đinđića. Obzirom na temu knjige izdavač SEDMA SILA immala je razloga  da očekuje   dobru prodaju. Medjuitim, već prvi snimci  na terenu pokazali su suprotno. Umesto u izlozima knjiga se  „nudila„ kupcima tako što je  držali ispod tezge –pulta. Na prvi pogled to je  davalo nagoveštaj da trgovci vešto  prave privid o nestašici. Ali, vreme je prolazilo.Trilogija je i dalje ,umesto u izlogu stajala ispodntezge. Izdavaču a ni autorima to baš i nije  išlo na ruku. Šta se zaprav o dešavalo?  Da li je ova knjiga ostala ispod tezge  zato što u njoj ima  osnova za  strah  i istine  sa kojom se teško suočiti?! Autori  su  oprezno (plašeći se bojkota ) samo razmišljali o mogućem trenutnom raspoloženju kod političkih struktura a izdavač trilogije upozorio je:  odnos prema ovoj knjizi govori -ništa novo u zemlji Srbiji.I te stavove iznneo u novinama koje su hteleda ih objave (Svedok).

U medjuvremenu, posle tri meseca, valjda da bi zaustavili naše talasanje na tu temu bojkota  ugledna izdavačka kuća „Službeni glasnik“ koja je te godine ustanovila nagradu za PUBLICISTIKU DESIMIR TOŠIĆ  istu dodeljuje ovoj trilogiji. I ima li šta lepše od toga?Nema!To je san svakog autora i izdavača.Ali ima jedna čudna  stvar u tome.Nagradu ovoj trilogiji dodelio je izdavač koji je samo pre pet meseci odbio da je štampa.

Zbilja kuda to vodi?Kakav je to znak,poruka?!

Obično,iz knjiga stičemo odredjana isksutva , znanja saznajemo   nepoznato o ljudima, dogadjajima.Ali izdajući knjige još mnogo toga ostaje nezabeleženo.

Trilogija PROCES KP 5/03 u izdanju SEDME SILE I Multinacionalnog fonda kulure  iz Beograda, jeste čudo.Ne samo kao izdavački poduhvat ( pisana je tri po godine,za dva meseca  sredjeno je 1300 stranica teksta i odštampane tri knjige,) već i kao mediski dogadjaj.Od ove knjige političari u Srbiji bežali su  kao djavo od krsta.

U čemu je problem ?Izdavač je ovako razmišljao.

Svedoci smo  atmosfere s početka devedesetih kada  su upravo knjige u Srbiji počele da otvaraju zabranjene teme.Bilo je to divno vreme.Knjige su se prodavale pompezno najavljujući njihove sadržaje, po knjižarama, na ulicama….Tiraži su u odnosu na dotadašnje bili, za te prilike fantastični.

Knjiga je nešto značila.Utrkivali smo se ko će pre doći do nekog vrednog izdanja. Danas ,skoro dve decenije posle, samo one knjige koje „vrede” političkim strukturama dobijaju na značaju. Politički moćnici kao da nisu naučili  lekciju.Knjiga koja  njima nije po volji,narodu  je dobar znak. Verovatno zbog straha od toga da će i svoje ime naći u knjigama koje, govore o novijoj istoriji Srbije.I  koje su, pogotovo kao , trilogija PROCES KP 5/03 koja je  dokument vremena-bukvalno knjiga koja kaže ovako je bilo. Dakle oni koji se plaše istine iz PROCESA KP 5/03 a ovde nema političke strukture (samo u prvoj knjizi trilogije ima 600 imena) koja nije umešana u dešavanja vezana za ubistva, hapšenja,i druge istražne radnje itd, putem uticaja na knjižarsku mrežu “zabranjuju” ovu trilogiju . S druge strane  svojim uticajem na  eventualne sponzore (kompanije koje su pod kontrolom  političkih stranaka)  sprečavaju  izdavanje ovako velikih književnih projekata. Sve u svemu jedna veoma,veoma vešto i tesno  skrojena sudbina  za ovaj projekat.Što bi  naš narod rekao.Tesno nam ga skroji nane!

A sve se svodi na to  koja  stranka može tom knjigom biti hvaljena ili kudjena. Nama su  neki potencijalni donatori odbijali  sponzrostvo  nebulozama,kao npr. “Ne želimo  da budemo u toj priči“! A razgovarali smo ot ome da je ova knjiga priča o novijoj istoriji Srbije!  Dobijali smo i ovakve odgovore: „To je knjiga koja populariše optužene.“I sada posle takvih odgovora ne možete da se ne upitate o čemu i o kome govore ovakvi odgovori. Činjenica da je  ubistvo prvog demokratskog premijera Srbije  deo novije istorije Srbije  i da se o tome pojavljuje trilogija  koja je svedočanstvo  o  sudjenju  optuženima za ubistvo, ne znači da je to popularizacija optuženih. Naprotiv,to je popularizacija države u borbi da se dodje do istine i ptravde. Pa molim vas  da li će to biti populariacija optuženih kada ubistvo prvog demokratskog premijara Srebije udje u istroiju.Tamo će se takodje pominjati  kriminalci i optuženi. Kako će se to onda tumačiti. Dakle utisak je da se sprečavanjem izdavača da izdaju ovakve knjige kao  dokumenti vremena štite optuženi .Jer ako nema optuženih pa kakvo je to svedočanstvo vremena.Valjda ovakve knjige izmedju ostalog služe i za to da se sve to ne zaboravi. To je jednostavno deo istorije  koji ne možemo da izopstavimo. Kako možete pisati o ,kriminalu a ne navoditi imena kriminalaca?! Pisati istoriju ,biti hroničar vremena (nisu novinari niti knjige krive što je vreme u kome živimo i koje beležimo puno kriminala ), dakle stvarati dokument vremena izgleda da je u Srbiji  opasno jer eto čas posla vas proglase da podržavate  kriminalce. A sa druge strane,optuženima  može da smeta to što beležite  istoriju  i što su oni u njoj. Taj procep   podseća na onaj vic kada je zec posle hajke na vukove odlučio da beži  preko Drine u Srbiju.Kada su ga upitali ,pa zašto  beži nije on vuk,zec je odgovorio .Da ali  dok ja to dokažem odoše muda !Jednom od potencijalnih sponmzora sam rekao: „Ja sam u istoriji učio da su Nemci bili fašisti i u mnogim knjigama bilo je veoma mnmogo imena tih fašista.Posle toga bilo je jasno da sponzora neću dobiti.“

U takvom procepu  većina izdavača odustaje od izdavanja ovakvih knjiga. Činjenica da se  trilogija PROCES KP 57/03  već nekoliko meseci prodavala ispod tezge  na način koji nije dostojan  knjige koja je vredna istrrijskog suda  govori  izmedju ostalog i o tome da to nisu čista posla.

Učemu je problem?

Dakle ,ovo nije knjiga  za  političko podkusuirivanje  i stvaranje mita i legendi.To je  knjiga u kojoj je ubistvo premijera i sudjenje optuženima  jedna kocka mozaika društva u kome živimo. Drugo je to što je u njoj dosta toga bolnog za  druge.Ovde je baš sve po sistemu „ovako je bilo“. Desilo se ubistvo,bilo je hapšenje,pa sudjenje  ,na sudjenju je bilo to i to… Naravno,rećićete pa čitali smo izveštaje sa sudjenje.Da ali čitali ste   skraćene izveštaje i  verzije i niste saznali ni 20% od onoga šta se na sudjenju optuženima za ubvitsvo premijera Srbje dešavalo. Na kraju  istina je da ova trilogija nije prijatna  kao dokument  ni za porodicu ubijenog  premijera ni za  optužene, ni za njegove pristalice. Ali za to nisu krivi izdavači i novinari .Mi smo tu da  beležimo dogadjaje.

Da li se i vama čini ili možda preterujemo da  su ovakvi stavovi ustvari distanciranje od pokojnog premijera ?!

Činjenica da  su autori  jedva našli  izdavača,takodje govori posebnim jezikom.Naime Šest izdavačkih kuća odbilo je rukopis.

-Gde god smo bile na razgovorima  (Politika,Narodna knjiga,Fond Dr Zoran Đinđić , Večernje novosti, Blic, Službeni glasnik….svi su nas prvo pitali  “ko stoji iza vas”,” ko vas podržava kažu Aleksandra Petrović i Dorotea Čarnić,autori trilogije,inače zvanični izveštači Politike sa sudjenja optuženima za ubistvo Zorana Đinđića. A odbili su nas tako što su po šest meseci držali u neizvesnosti rukopis niti su se izjašnjavali hoće li ili neće samo su nas upućivali na druge. Službeni glasnik naprimer, je odbio da izda ovu trilogiju tako što nas je preporučio    Fondu  dr Zoran Djinjdić, gospodji  Ružici  Djindjić. Ni ona nam niša nije odgovorila .Kao da ne   postoji  istorija  u kojoj je njen pokojni suprug značajniji deo  te istorije. Priroda stvari govori da bi  trebala bar da se zahvali  bez obzira što bi i tada odgovor bio negativan,govorili su autori tih dana 2008.godine.

U svakom slučaju nimalo nije prijatno da se na opisani način distanciramo od svoje istrorije.Pa nije ovo privatna istrorija pokojnog dr Zorana Djindjića.Ovo je istrorija  vredna pažnje  upravo onih koji su sa njim počeli da grade drugačiju Srbiju.

Ili možda sad oni ,kad Zorana više nema,ne misle tako,poručuje izdavač .

Trilogija ,da se razumemo nije zabranjena.Ali je „zabranjena“  njena prodaja-čitaj čitanje. Da apsurd bude veci na čelu izdavačke kuće SEDMA SILA je njen vlasnik ,direktor  i glavni urednik Milorad Antonić (sada vlasniok ovog sajta) inače 2003.godine u trenutku ubistva premijera dr Zorana Đinđića vllasnik  Dnevnog lista Srbije NACIONAL,koji je u zloglasnoj akciji „Sablja“ zabranjen pod optužbom da je „stvarao atmosferu linča „ za ubistvo pokojnog premijera. To bi trebalo da se protumači  tako što je tamo neki  slobodnis gtrelac čitao tekstvoe koje je Nacional objavljivao i na osnovu toga odlucio je da ga ubije. Medjuitim,da podestim.U izveštaju  gospodina Velimira Ćurguza-Kazmira ,direktora  firme Medijska dokumentacija Ebart,koja je od strane države zadužena da napravi analizu na tu temu kaže se.

„Mi mislimo da je tu  više reč o društvenoj, političkoj i medijskoj margini, a ne o izdanjima koja su mogla da usmere ili preokrenu ukupnu recesiju na raspoloženje najšire javnosti na ono što je radio Zoran Djindjić”. Kao prvo; stvar je svakog pojedinca kako će prihvatiti informacije koje mu se nude. Drugo ovde se govori o stvaranju atmosfere linča. Ako ju je Nacional stvarao-šta su drugi uradili da dokažu suprotno.”

Ebartova istraživanja poručena od države pokazuju  da od 3.259 tekstova objavljenih u najznačajnijim dnevnim i nedeljnim novinama, neutralnih je bilo 2.823 odnosno 86,62 %, negativnih 350 ili 10.74,% a pozitivnih 86 odnosno 2,64%. Ovaj broj deluje iznenadjujuće.Gde su ti koji su mislili drugačije.Zar samo 86 tekstova.?! Dakle, ništa od 7.000 tekstova o kojima je jedan deo vlade pričao u vreme vanrednog stanja isključivo negativne konotacije, koji su stvoril  klimu linča za ubistvo Zorana Đindića. Podvučeno je i da treba praviti razliku »U stvaranju atmosfere, naravno, ali ne u ubistvu. Dakle, to su ipak dve velike razlike.

Velimir  Ćurguz Kazimir, direktor firme „Ebart konsalting” , izjavio je takodje  da tekstovi pisani od februara 2001.godine do marta 2003. god.raznim povodima vrlo različitih novinarskih žanrova ali neposredno i(li)indirektno vezani za lik i delo pokojnog opremijera) „predstavljaju direktan dokaz da nije postojala zavera u medijima”.

Svakom ko je iole upućen u ovdašnju medijsku prašumu jasno je da je cela akcija smišljena u uspaničenim glavama ljudi koji o medijima i novinarstvu ne znaju ništa. Zašto? „ Zato što je Zoran Djindjić imao, naročito medju političarima, redak talenat da dobro komunicira sa novinarinma.

. Kažu Nacional je stvarao atmosferu linča.Pa otkud toliki uticaj toj novini da svi u nju veruju. Prozvati celu jednu profesiju za učešće u zaveri,… mislim da bi trebali da  se izvine novinarima’.’Zbog onolike optužbe.

Kakva crna zavera? Možda postoji,ali post mortem: neki, šatro, bliski saradnici, prijatelji, saborci, iz sveta visoke politike i krupnog kapitala pa Djindjića) mrtvog višestruko povredjuju.Svakodnevno. Kako? Besramno i podlo: kradjom, laganjem, otimanjem, pranjem novca, kupovinom preskupih nekretnina  bahatim, prostačkim ponašanjem,odsustvom stila, morala.“

Slučajno ili sudbonosno isti čovek se našao na čelu izdavačke kuće koja je izdavala  tako okarakterisan i zbog toga zabranjeni i optuženi Nacional i  druge izdavačke kuće SEDMA SILA koja je jedina prihvatila ,dakako njegovom odlukom i dobrom voljom, da izda trilogiju koja  čitaocima i javnosti daje mogućnost da se sagledaju svi detalji, da se ovekoveči istorija jednog od najdužih i najvažnijih sudskioh procesa u  novijoj istoriji Srbije. Istovremeno  izdavač trilogije  je zabranom Nacionala doživeo finansijski krah .Uništeno mu je njegovo privatno preduzeće,oduzeta imovina,uništen brend Nacional…i još mnogo toga.Pa ipak omogućio je da trilogija ostane svedok istorije.Jer ova trilogija je sadržajem, formom, dramaturgijom sudjenja i istorijskom  dimenzijom ekskluzivitet, ali je istovremeno lišena senzacionalizma. Pisana je faktografski, kao istorijski dokument vremena važan, koliko za bivše i sadašnje učesnike vlasti,kreatore političke opcije i ideja ,toliko i za svet, generacije uopšte. Jer kao što reče  recezent ove trilogije dr Milana Škulić,profesor Pravnog fakulteta  Univerziteta u Beogradu  ,”Istina se u pravnom smislu, kada su u pitanju krivična dela o kojima se rešava u krivičnom postupku, svodi na ono što je utvrđeno u pravnosnažnoj odluci suda „ Ove tri knjige su pisane razumljivo i za stručnu i laičku  javnosti, što svakako doprinosi značajnom razumevanju istorijskih procesa u novijoj istoriji Srbije..Cilj je bio da se na jednom mestu  da prikaz svih relevantnih činjenica utvrđenih u krivičnom postupku protiv okrivljenih za ubistvo Zorana Đinđića.I to se postiglo.

Trilogija je jedan od  dokumenta vremena sa jasnom porukom da  se ovakvi dogadjaji i procesi  ne mogu  zaboraviti čime je ovaj veoma osetljiv proces  izdignut iznad dnevno-političke upotrebe.Ona je psovećena novinarstvu. I ona je ,takodje,  dokument vremena  o čoveku koji je video  drugačiju  Srbiju. Njegovi napori  o  pripadnosti svetu i naprednim idejama  danas su osećanje i cilj  svakog  demokratski orijentisanog pojedinca ,organizacije, partije…pa je svaka pomoć u izdavanju ove trilogije pomoć i podstrek širenju takvih osećanja i shvatanja. Trilogija PROCES KP 5/03  je dokument koji  se posle sudskog procesa doživljava  kao logičan sled posle svega ,ali i pre svega  kao istorijski proces  kao što je  sam  ubijeni predsednik istoriska ličnost.Otuda mnogima izgleda čudno otkud ja ovde  i u ovom „PROCESU“ kad me je  suprotno  ovde istaknutim vrednostima upravo  „neodgovornost „ nekih faktora odlučivanja i njihvog merenja demokratskog ponašanja dovela do  materijalnog i skoro psihičkog kraha.Ali,to se u narodu zove „milo“za „drago“.PROCES KP 5/03  je prirodan tok stvari.I jednostavno nije e novinarski prećutati.

Izdavač nije odustao ni od  uobičajenih informacija.Medju prvim poslatim je ona koja jem optišla na adresu predsednka Demokratske stranke gospodina Borisa Tadića.Čini  se tako logično da  DS ima razloga da  bude donator ove trilogije jer je reč o  tragično ubijenom predsedniku njihove stranke, premijeru, stranačkom  kolegi,perijatelju…

I ništa.U knjižarama je knjiga  bila izložena ispod tezge,mail dopisi i obaveštenja  završilios u kao spam ili u korpi.

A mi vašoj čitalačkoj pažnji preporučujemo deo iz ove trilogije.

Milan Veruović

 utorak, 20. april

Posle pet radnih dana zatvorenog dela suđenja, vrata sudnice su ponovo otvorena za publiku, koja je došla u velikom broju da čuje priču jednog od ključnih svedoka – Milana Veruovića, šefa premijerovog obezbeđenja, koji je u atentatu teško ranjen. On je zapravo prvi svedok na ovom suđenju, a ujedno ima i status oštećenog.

Na galeriji, ispunjenoj do poslednjeg mesta, sede majka pokojnog premijera Mila Đinđić, bivši ministar kulture Branislav Lečić, gotovo sve sudije Specijalnog suda koje su tog dana bile slobodne, neki od zamenika specijalnog tužioca, dvadesetak novinara, članovi i simpatizeri Demokratske stranke. Dole u parteru, u delu prostora za publiku, bili su mladići u majicama sa slikom besnog vuka, na kojima piše JSO.

Veruović staje za govornicu.

”Zaklinjem se da ću o svemu što pred sudom budem pitan govoriti samo istinu i da ništa od onog što mi je poznato neću prećutati”.

Tekst zakletve svedoka pročitao je sudija Marko Kljajević, a Milan Veruović ponovio.

– Trebalo je da 12. marta odemo po šefa (Đinđića) u 11 sati, ali je to pomereno za 12. Tada sam sa vozačem bio ispred rezidencije, kao i svakoga dana. On je kasnio, vozač i ja smo pričali sa gospođom Ružicom. Posle pola sata, ušao je u kola na zadnje sedište. Meni je dao torbu i štake. Javljam da smo krenuli u tri vozila ka vladi, Užičkom do kružnog toka, preko Mostarske petlje do Sarajevske. To je bila uobičajena trasa. Pokušavam da stupim u vezu sa obezbeđenjem vlade, nije bilo odgovora. Zovem ponovo, opet se niko ne javlja. Kada smo iz Sarajevske skrenuli u Nemanjinu, neko je rekao ”petica te čuje”. Prvi auto ulazi u dvorište vlade. U njemu su bili Dražen Nastić, Srđan Babić i Jovan Đurić. Oni se raspoređuju, zatim stižemo premijer, vozač Aleksandar Bijelić i ja, pa za nama treće vozilo.

Stali smo tik uz ulaz u vladu. Izlazim iz kola i otvaram mu vrata od kola. On se okrenuo ka meni i desnom nogom zakoračio. Čekao je da mu dodam štake. Onda je namestio sako, uzeo štake i krenuo par koraka ka ulazu. Vrata su bila zatvorena. To se dešavalo i ranije. Princip je bio da se, po mom pozivu, otvore, a na poziv se nisu odazivali. Dopratio sam ga do samih vrata, do stepeništa. Trebalo je da uđe, ja sam se okrenuo da zatvorim vrata od kola. Čuo sam pucanj, koji je bio slabiji od druga dva. Čujem njegov jauk, okrećem se, njega nema, propao je unutra, video sam štaku u padu kroz ta vrata. Zatim čujem jak prasak i metak pogađa i mene. Pao sam pored vozila i video da on leži u hodniku. Stopala su mu bila na samom pragu. Ja sam bio naspram njega, na korak ili dva – pričao je Veruović kao u jednom dahu.

Precizno je opisao i ono što se dešavalo u sledećim trenucima, dok je ležao ranjen i bespomoćan i gledao u pogođenog premijera. Prilazi mu Bijelić. Pita ga gde je povređen. Zatim čuje treći jak pucanj i vidi rikošet ispred sebe u zid, desno od vrata. Metak je udario Bijeliću iza leđa. Veruović kaže da je video veliku prašinu. Shvata da su pod paljbom. Na laktovima puzi do kola, metar, dva. Neko mu pomaže. Ulazi na zadnje sedište automobila. Noge ne oseća.

Priča mladića koji je stajao na metar od premijera u trenutku ubistva i koji je u atentatu i sam ranjen, trajala je satima. U toku svedočenja, na galeriju sudnice je došao i Boris Tadić, tadašnji ministar odbrane, koji će dva meseca kasnije biti izabran za predsednika Srbije.

– Pogođen sam u donji deo stomaka. Đurić kreće da me vozi do bolnice. Radio-vezom javljam da šefa voze na VMA.  Po propisima, to je prihvatilište za nas. Idemo Ulicom kneza Miloša. Mnogo sam krvario, počeo sam da trnem. Razmišljao sam o njemu i pomislio da je bolje da idemo u Klinički centar. Rekao sam Jovanu da javi nekome da ga voze u Klinički centar. Mi stižemo, unose me u salu 13. Oko mene je puno osoblja, davali su mi infuziju. Stiže premijer u istu sobu, levo od mene, u blago sedećem položaju. Meni makazama seku pantalone, kaiš. Vidim, on nije davao znake života, na grudima mu je rana. Meni stavljaju masku na lice. Iz anestezije se budim u bolničkoj sobi – pričao je Veruović dok je u sudnici vladao muk.

Kada je ovo izgovorio, Veruović je odmah prešao na drugi događaj iz optužnice, slučaj ”Bubanj potok”, od 16. februara 2003. godine. Rekao je da je bio sa premijerom na Kopaoniku. Bio je to poslednji dan školskog raspusta i Đinđić je hteo da ga provede sa decom. Premijera je vozio Bijelić, a Veruović je i tada bio pratilac.

– U petak uveče imao je neformalnu večeru do 23.30 časova. Posle toga smo krenuli u hotel. Ujutro je imao sastanak sa novopazarskim muftijom, a posle je išao u obilazak motornim sankama sa suprugom. Uveče smo se vratili u hotel. On je sa ministrom Aleksandrom Vlahovićem ugovorio igranje fudbalske utakmice. Rekao sam mu da to ne bi bilo dobro, da može da se povredi, a već smo promrzli na sankama. On je kazao da je u dobroj kondiciji i da će igrati tu utakmicu – priča Veruović.

Presvlače se i idu u salu hotela ”Grand”. Premijer se posle igre požalio na povredu skočnog zgloba leve noge i pitao za fizioterapeuta. Ispostavilo se da mu je pukla Ahilova tetiva. Predložena mu je longeta, ali on nije na to pristao. Rekao je da ta povreda nije ništa strašno i otišao je u sobu. Ujutro je Đinđić obavestio Veruovića da kreću oko 13 ili 14 časova. On najavljuje trasu i organizuje zakazivanje pregleda na klinici na Banjici.

– Krećemo ka Brzeću. Na putu nisam ništa zapazio. Na autoputu nas je čekala saobraćajna patrola i nije bilo zastoja. Na ”Bubanj potoku” nije bilo patrole, koja je trebalo da nas sačeka. Mi smo se najavili sirenama i iskoristili trenutak kada je rampa podignuta nekom drugom vozilu. Otišli smo pravo na Banjicu. Doktor nas sačekuje ispred. Konstatovao je da mu je pukla tetiva i predložio operaciju ili da nosi longetu šest nedelja. Šef je hteo da ide na operaciju, ali ne odmah, zbog dolaska Karle Del Ponte, već sutradan – rekao je Veruović, prisećajući se detalja događaja, koji je u optužnici naveden kao jedan od pokušaja da srpski premijer bude ubijen.

Veruović tada pominje razgovor sa Zoranom Janjuševićem, koji mu je rekao ”da su plaćene ubice posmatrale premijera kako igra fudbal”. Veruović je pitao zašto ih nisu obavestili, već su to učinili tek kada su se vratili. Posle operacije, Đinđić je tri, četiri dana bio u rezidenciji, iako je doktor preporučio 20 dana mirovanja.

U nastavku svedočenja, Veruović je govorio o događaju kod hale ”Limes”. Tri vozila sa obezbeđenjem dolaze po premijera u sedam sati, radi puta za Banjaluku. Na autoputu, krećući se ka aerodromu, vozilo sa premijerom bilo je prvo u koloni, jer je put bio prazan. Tu ih je ispratila saobraćajna policija.

– Znači, naš auto je išao prvi, pa dva prateća. Posle ”Sava centra”, u pravcu hale ”Limes”, vidim kamiončić između žute i srednje trake. Mislio sam da hoće da stane. Kamion naglo skreće u krajnju levu traku, prema nama. Vozač Bijelić reaguje refleksno i izbegli smo siguran sudar, obišao ga je sa desne strane. Vozač je rekao da se nešto čudno dešava, da je to pokušaj. Premijer je pozadi čitao novine i rekao samo: ”Neki ludak”. Javljam pratnji da zaustave vozača. Posle saznajem da je vozilo neregistrovano, da vozač nema dokumenta. Kažem im da ga zadrže. Onda sam javio saobraćajnoj policiji za pokušaj zaustavljanja. Zovem Nenada Milića i načelnika Šeste uprave BIA. Nastavljamo ka aerodromu – priča Milan Veruović.

Kad su ušli u zgradu, premijer je telefonirao, a zatim  je rekao da Amerika vrši pritisak i negoduje što on ide u Banjaluku. To mu je javila Aleksandra Joksimović. U Banjaluci ih dočekuje prethodnica. Veruović je tražio najveće mere obezbeđenja. U razgovoru sa Janjuševićem, čuje da je kamion kod hale ”Limes” vozio plaćeni ubica zemunske grupe, da toj stvari treba da pristupe vrlo ozbiljno i da smanje kretanja. Janjušević je rekao da će on da obavesti premijera.

– Premijer kreće na konferenciju za novinare, ja još stojim sa Ivanom. Ona mi kaže da je MUP pustio informaciju da je na autoputu došlo do pokušaja atentata. On je sedeo na konferenciji, pa nisam mogao da mu kažem. Tako nije bila spremna izjava za novinare i to je iskorišćeno u medijsku odbranu Bagzija i za tezu o bahatom ponašanju premijerove pratnje. Uveče je premijera Janjušević obavestio o svemu i mere bezbednosti se pojačavaju. Od tog dana, radili smo svi svakog dana – kaže Milan Veruović.

Premijer je narednih dana hteo da ide na put u Frankfurt, na donatorsku večeru za pomoć hramu Svetog Save, i pored povrede noge. Rekao je Veruoviću da on ne mora da ide, jer će biti pod zaštitom Nemačke, ali on ipak kreće, na svoju inicijativu. Bila je subota kada su krenuli za Frankfurt. Premijer je negodovao što obezbeđenje u Nemačkoj nije bilo kao ranije, kada je on dolazio. Veruović kaže da je sumnjao da nešto može da se dogodi. Na aerodromu u Minhenu, Đinđić je ponovio da nije bio zadovoljan obezbeđenjem. Sutradan, u vladi, bolela ga je noga sve vreme. Pregledao ga je lekar i utvrdio da se rana potparila.

– Glavna tema bio je Bagzi. Premijer je to ozbiljno shvatio i rekao nam je da pratimo slučaj. Janjušević u utorak kaže da treba da me saslušaju u slučaju ”Bagzi” i da Bijelić i ja odemo u gradski SUP -kazao je Veruović, a zatim je vratio priču na događaj kod ”Limesa”.

-Na toj trasi trebalo je da imamo sve moguće podrške policije. Trebalo je dosta vremena da se posle dogovore ko će da preuzme Bagzija. O tome kakav je bio odnos prema njemu govori činjenica da ga je od mog obezbeđenja preuzela saobraćajna patrola – istakao je svedok.

Veruović je prihvat u gradskom SUP-u ocenio kao jako loš, jer su Bijelića i njega na ulazu pitali da li su naoružani, a zatim su ih rasporedili odvojeno. Zbog izjava Bagzijevog advokata, Veruović je posumnjao da neko hoće da napravi konfuziju, da se izjave njih petorice ne poklope. Traženo je njihovo lično mišljenje, a pitanja su postavljana u stilu: ”Kako misliš da je on tim kamionom mogao nešto…”. On je rekao inspektorima da je bio siguran da je to vozilo pokušalo da ih zaustavi.

– Čovek je sam kucao moju izjavu i izostavio je da su naša vozila bila vidno obeležena, da su bile uključene sirene i da nije tačno da možda neko nije mogao da nas primeti. Nisam hteo to da potpišem. Zovem Nenada Milića i premijera i kažem da mislim da oni ne misle da je to bio pokušaj atentata. Istog dana je Bagzi pušten. Premijeru kažem da u GSUP-u nemaju motiv da se to reši. Posle su poslali unutrašnju kontrolu – nastavio je.

Tih dana, Veruović je, kako je objasnio, bio pod pritiskom i dobio je herpes. Premijer ga je jednom u kolima pitao šta misli i on mu je rekao. Odlučili su da zatraže na uvid krivičnu prijavu protiv Bagzija, da bi videli da li je sud znao ko je on. Premijer je rekao Veruoviću da prenese Nenadu Miliću da mu dostave tu prijavu. Veruović je sutradan otišao kod Milića, koji je tada burno reagovao i poručio mu da se ne meša u njegov posao zamenika ministra. Rekao je da je sve pod kontrolom.

– To nisam rekao premijeru i sada mislim da je to bila moja greška – ovom rečenicom je Veruović završio svoje svedočenje.

Tada je sudija Kljajević počeo da mu postavlja pitanja. Odgovarajući na njih, Veruović je rekao da je Zorana Đinđića čuvao od 1999. godine. Kada je postao premijer, obezbeđenje se suočilo sa nizom problema.

– Imali smo probleme u vezi sa nabavkama vozila, opreme, tehnike. Do 12. marta nijedan pancir nismo imali, a do događaja sa Bagzijem nijedno blindirano vozilo, osim premijerovog.

Narednim pitanjem od svedoka je traženo da precizno opiše svoj položaj u trenutku kada je premijer pogođen.

– Nisam video kada je pogođen. Čuo sam jauk. Kada je metak pogodio i mene, bio sam okrenut ka vozilu, a leđima ka ulazu.

Sudija mu tada predočava iskaz iz istrage, koji je dao 14. jula, u kome je rekao da je premijer jauknuo odmah posle pucnja, da je bio naslonjen na vrata i pao licem ka Veruoviću. Dok je Veruović objašnjavao da je u istrazi pokazivao kako je premijer ulazio u vladu, na velikim ekranima u sudnici režija je prikazala optuženog Zvezdana Jovanovića kako se smeje i odmahuje glavom.

– Nisam mogao da zaključim odakle je pucano. Učinilo mi se, od prvog pucnja, da je palo neko staklo unutra, u tom deliću sekunde nije delovalo zastrašujuće – nastavio je Veruović.

Sledeće pitanje odnosilo se na razgovor sa Janjuševićem i pominjanje plaćenih ubica. Veruović je pojasnio da je premijerov savetnik za bezbednost kazao da su ti ljudi pod prismotrom. Tada je upitan da li se kao oštećeni pridružuje krivičnom gonjenju.

– Ja još trpim posledice tog ranjavanja. Imam bolove i odlazim na terapiju. Pridružujem se krivičnom gonjenju – izjavio je Veruović.

Usledila su pitanja zamenika specijalnog tužioca Milana Radovanovića. Tema dijaloga je dolazak kolone iz Đinđićeve rezidencije u dvorište Vlade. Veruović je ponovio da je zvao ”moravu šest”, ali mu se niko nije odazvao, da je isti poziv pokušao posle pet minuta, kada je dobio odgovor ”čuje te petica”. ”Petica” je bio čovek za obezbeđenje ispred premijerovog kabineta. U dvorištu vlade nije primetio nikoga, a obično je tu bio Milan Koprivica, šef obezbeđenja zgrade. Koprivica je bio ”morava šest”. Ko je bio ”morava pet”, Veruović nije znao.

Video nadzor u Vladi tog dana nije funkcionisao, kaže Veruović. Tri dana ranije, primetio je da kamera nije uključena. U Vladi je postojao jedan prolaz, gde je obezbeđenje moglo da uđe vozilima u zaklon, ali je taj tunel služio za izbacivanje šuta posle renoviranja dela zgrade. ”Premijerovo obezbeđenje reagovalo je profesionalno”, kaže Veruović u svedočenju.

Posle pauze, pitanja je postavljao advokat Rajko Danilović, zastupnik porodice Đinđić.

– Ko vam je rekao da treba da idete po premijera?

– Bijelić. Njemu je rekla sekretarica. Mislim da niko drugi nije znao.

Na pitanje ko je igrao fudbalsku utakmicu na Kopaoniku, kada je premijer povredio nogu, Veruović je rekao da su igrali pripadnici SAJ-a protiv članova Vlade. U vladinom timu bili su, pored premijera, Šuvarac (Dragoslav) i Vlahović. Igralo se u sali, bez publike. Iza zastakljene galerije bili su pripadnici obezbeđenja.

– Spoljno obezbeđenje zgrade Vlade bilo je jako slabo. Dvorište nije obezbeđivao niko, često nije bilo policajaca u kućicama. Okolne zgrade nisu čuvane, a taj put pored ulaza broj pet koristio je građanima kao prečica.

Na pitanja svog punomoćnika, advokata Boža Prelevića, Veruović je govorio o poznanstvu sa Đinđićem.

– Znamo se od svih protestnih šetnji od 1996. godine. Ja sam od 9. marta 1991. godine imao probleme sa policijom, jer sam aktivno učestvovao. Bilo je podmetanja, jednom sam uslovno osuđen. Od 1999. godine, Đinđić nigde nije išao bez mene – rekao je Veruović.

– Šta je tačno rekao Janjušević? – interesovalo je Prelevića.

– Kazao je da je stvar vrlo ozbiljna, jer su uhvatili telefonski razgovor Bagzija sa još nekim, i shvatili da je to bio pokušaj atentata. Rekao je da mu ja ne kažem, već da pojačam obezbeđenje.

Na naredno pitanje, Veruović je nabrojao još neke probleme na koje je nailazilo premijerovo lično obezbeđenje.

– Od samog starta bilo je pokušaja da se obesmisli premijerova želja da vozač i ja ostanemo sa njim. On je odbijao te predloge. Mi smo stalno bili u potrazi za novim ljudima. Vukosavljević (Vladimir) je tada doveo Bezarevića za obezbeđenje Ružice i dece. Ja sam čuo da je on radio kod Milutinovića (Milan, bivši predsednik Srbije). Smatrao sam da nije primereno, pa nije prešao kod nas – kaže Veruović.

Kada je na mesto zamenika načelnika BIA postavljen Milorad Bracanović, premijerovo obezbeđenje, po rečima Veruovića, izgubilo je kontakt sa Institutom bezbednosti. Na pitanje da li je premijer Đinđić od Janjuševića tražio smenu Bracanovića, Veruović je rekao: ”Da, to je trajalo dva, tri meseca”.

– Reanimaciji premijera je pod čudnim okolnostima prisustvovao doktor Risović (Miroslav), iz Urgentnog centra. Meni je doktor koji me je operisao rekao da je Risović u vezi sa Legijom. Ja sam odmah tražio da mu se ne omogući direktan kontakt sa mnom. On je pokušavao da dođe u moju sobu, iako nisam bio njegov pacijent, ali moji mu nisu dali da uđe. On je tada, to znam jer sam se raspitivao, bio privođen, bio je pod sumnjom da je u sprezi. Sada je u Kanadi. U bolnici sam čuo od sestara da su uhapsili doktora i da je nađena kartica koja ga je vezivala sa grupom – rekao je Veruović.

U odgovoru na naredno Prelevićevo pitanje, da kaže kojim saradnicima premijer nije bio zadovoljan, svedok je izjavio:

– Kritikovao je rad Marije Rašete, Čedomira Jovanovića, Bracanovića, Dušana Mihajlovića.

Odgovarajući na pitanja branilaca optuženih, Veruović je uglavnom ponavljao neke delove iz iskaza. Upitan da kaže da li je Milorad Ulemek Legija nekada dolazio u zgradu Vlade, svedok je kazao da je to bilo u vreme pobune JSO. Isto pitanje postavljeno je i za Ljubišu Buhu Čumeta, ali Veruović nije mogao da potvrdi da je i on dolazio. Advokate je interesovalo da li je Đinđić odlazio u kuću u Šilerovoj ulici ili u Surčin, a svedok je kazao da je premijer išao kod Dragoljuba Markovića, u njegovu kuću u Surčinu.

(ZA PORUČIVANJE KNJIGE KLIKNITE NA KNJIŽARA)

Podelite sa drugima:

Povezani članci