UBOJSTVO STJEPANA ĐUREKOVIĆA POTRESA HRVATSKU VEĆ 30 GODINA. TO UBISTVO JE I HRVATSKI PRVI PROBLEM U EVROPSKOJ UNIJI. ZAŠTO JE, ZAPRAVO, VAŽNO TO UDBAŠKO UBISTVO EMIGRANTA IZ 1983.? MEĐU UBICAMA POMINjE SE I ĐORĐE BOŽOVIĆ GIŠKA. TOJ TEMI „NEDELjNI JUTARNjI“ JE POSVETIO POSEBNU EKSKLUZIVU KOJU IZVORNO PRENOSIMO.
Piše: DRAGO HEDL
UDBIN KRVNIK IZ BEOGRADA :
Snagator visok dva metra i težak 120 klograma bio je strah i trepet beogradskih ulica. Početkom rata je pak ušao u Srpsku gardu i krenuo u rat protiv Hrvatske, ali je već 1991. ubijen i to, najvjerovatnije, od prijateljske vatre. Sahranjen je u Beogradu.
Dvije godine nakon atentata na Đurekovića , Giška je uhićen u Munhenu, ali je ubrzo pušten iz priotvora jer nije bilo dokaza.
Đorđe Boožović Giška, jedan od najpoznatijih srpskih mafijaša, bio je Udbin plaćenik i telohranitelj Vuka Draškovića.
Đorđa Božovića Gišku, osamdesetih godina likvidatora UDB-e, devedesetih zapovjednika paravojne Srpske garde i prvog tjelohranitelja srbijanskog političara Vuka Draškovića, smatra se vjerojatnim ubojicom hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.
Viši zemaljski sud u Minhenu, u presudi Krunoslavu Pratesu, osuđenom za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu, nije utvrdio imena dvojice egzekutora koji su jednog od najpoznatijih hrvatskkih emigranata na krajnje okrutan način likvidirali 28., srpnja 1983.god., u jednoj garaži u Vohlfahrtshausebnu, gradiću kraj Minhena.
Božoviću (rođenom 1955.) tada je bilo 28 godina i slovio je kao jedan od najopasnijih kriminalaca u Jugoslaviji. Nekadašnji glavni inspektor za borbu protiv terorističkog dijela emigracije u jugoslavenskoj Službi državne bezbednosti (SDB), Božidar Spasić, opisao je u dokumentarnom filmu o beogradskoj mafiji “Vidimo se u čitulji” kako je UDB-a “davala pogodnosti” tadašnjim opasnim kriminalcima. Osiguravala im je lažne putovnice i slala ih u inozemstvo, da ondje – umjesto u Jugoslaviji – pljačkaju banke, draguljarnice i kockarnice. Potom bi se, puni para – opisao je Spasić -ti opasni kriminalci vraćali u Jugoslaviju i ondje trošili novac, a kad bi ga ponestalo, ponovno su odlazili preko granice. UDB-a je tako radila “društveno koristan posao”: smanjivala je kriminal u zemlji i zahvaljujući kriminalcima koji su radili u inozemstvu, povećavala devizni priljev.
Među onima koji su uživali takve pogodnosti UDB-e bio je i Giška, ali i Željko Ražnjatović Arkan, kojega se također dovodi u vezu s likvidacijom Đurekovića. Giška i Arkan, uz pomoć UDB-e, kao nagradu za dobru suradnju dobili su noćni klub Amadeus na beogradskom Tašmajdanu, što dovoljno govori o čvrstim vezama tog kriminalnog dvojca s jugoslavenskom tajnom policijom. Ipak, kad se ondje naveliko počela raspačavati droga, taj je klub zatvoren, ali suradnja Giške i Arkana s UDB-om se nastavila.
Pohvala iz SDB-a
Likvidaciju Stjepana Đurekovića u SDB-u smatrali su jednom od najuspješnijih u svojoj povijesti. To su potkrijepili činjenicom da je Giška, dvije godine nakon Đurekovićeva ubojstva, bio u rukama njemačke policije koja ga je uhitila u Munchenu, ali mu ništa nije mogla dokazati, pa je pušten. U feljtonu o djelovanju srpske mafije u inozemstvu beogradski publicist Marko Lopušina navodi kako među bivšim pripadnicima SDB-a kruži priča da u arhivima te službe postoji i videosnimka Đurekovićeve likvidacije.
Ako je to točno, tada bi se pouzdano moglo znati tko su uistinu bili ubojice jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata. Cijela ta akcija, kodnog naziva “Dunav”, koju je osobno odobrio Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, SDB je koštala 150.000 njemačkih maraka, a Đurekovićeve ubojice (u njemačkoj presudi Pratesu spominju se dvojica, u izvorima SDB-a četvorica, odnosno petorica likvidatora) dobili su po pet tisuća dolara.
Giška, koji je taj nadimak – jer je bio debeljuškast – dobio u djetinjstvu, potječe iz crnogorskog plemena Kuči. Njegov otac Gavro Mićković, povezan s podzemljem, nakon ubojstva jednog Nijemca u Kolnu, promijenit će prezime u Božović. Giškin otac ubijen je 1964., kada se Giška s majkom i sestrom iz Inđije gdje je neko vrijeme obitelj Božović živjela, seli u Beograd.
Odrastajući u radničkom okruženju Voždovca sprijateljio se s Branislavom Matićem, čiji je nadimak bio Beli.Sklonog uličnoj tučnjavi već u predtinejdžerskoj dobi, Matić zapaža Gišku i upisuje u boksački klub Radnički.
Sa 13 godina pobjegao u italiju
Već sa 13 godina Giška je pobjegao u Italiju, da bi – prema pričanju njegove majke – pokazao kako to može izvesti. Prije nego što je navršio dvadesetu, korpulentan – bio je visok dva metra i težak 120 kilograma – postao je strah i trepet tog dijela Beograda i ubrzo, izrastao u vođu mafije na Voždovcu, zajedno s Belim te Borisom Petkovim i Rankom Rubežićem. Rubežić je, prema izjavi Božidara Spasića, visoko pozicioniranog pripadnika SDB-a, pored Giške i Arkana, a zajedno sa slikarom Draganom Maleševićem Tapijem i Draganom Joksićem Joksom, sudjelovao u Đurekovićevu ubojstvu. Nitko od njih danas više nije živ.
Tadašnja jugoslavenska prijestolnica, Beograd, Giški postaje pretijesna pa uz pomoć SDB-a odlazi u inozemstvo. Prvi put je, zbog neke pljačke, uhićen u Briselu, gdje je u istražnom zatvoru proveo pola godine, ali je pušten zbog nedostatka dokaza. Dvaput je pobjegao iz ruku policije, prvo u Nici, u Francuskoj, potom iz zatvora na Siciliji. Bit će ponovno uhićen 1997., sada u Švicarskoj, i strpan u jedan od tamošnjih najstrože čuvanih zatvora, ali je i odatle uspio pobjeći. U europskim zatvorima, zajedno s kraćim boravkom u Centralnom zatvoru u Beogradu, proveo je više od 11 godina. Čuvari u beogradskom Centralnom zatvoru pričali su da je Giška, dok se ondje nalazio, stalno čitao knjige i učio njemački i talijanski jezik.
Giška je ubijen dan prije svog 36. rođendana, 15. kolovoza 1991. u blizini Gospića, kao zapovjednik Srpske garde, paravojne stranačke vojske Srpskog pokreta obnove (SPO), koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. Na čelu SPO-a bio je Vuk Drašković. Giškina smrt nikada do kraja nije razjašnjena; prema jednoj verziji ubijen je u okršaju s hrvatskim braniteljima, prema drugoj stradao je od “prijateljske vatre” JNA. Kako obdukacija nije urađena, nije utvrđeno odakle je došao metak, ali se ubrzo nakon Giškine smrti proširila priča da je ubijen iz puške SAR, kakve su u to vrijeme koristiti pripadnici JNA, ali i SDB-a. Kad su u pitanju ubojstva mafijaša Giškinog kalibra, uvijek se javljaju i teoretičari zavjere. Giška je ubijen, tvrde oni, na vrlo elegantan način, na ratištu u Hrvatskoj. Razlog: previše toga je znao.Teoriju da je Giška ubijen srpskim metkom, podržao je i Vuk Drašković, tvrdeći kako je njegov bivši tjelohranitelj ubijen s leđa.
Mafijaška elita na sprovodu
Giškin sprovod na voždovačkom groblju okupio je elitu beogradskog podzemlja, pripadnika tajne policije i vođa različitih paravojski koje su u to vrijeme nicale po Srbiji, pripremajući se za ratne pohode po Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini. Nad Giškinim grobom, gdje će ubrzo niknuti ružni, ogromni nadgrobni spomenik s Giškinim reljefom u vojničkoj uniformi, govorio je i Vuk Drašković, predsjednik SPO-a.
Iako je Đorđe Božović Giška usko surađivao s jugoslavenskim tajnim službama, osobito u prljavim poslovima likvidacija, nakon povratka iz zatvora priključio se nacionalističkoj srbijanskoj opoziciji, vidjevši svog političkog idola u Vuku Draškoviću. Na You Tubeu mogu se naći snimci s velikog prosvjeda srbijanske opozicije 9. ožujka 1991., gdje se Gišku vidi kako, zajedno s jednim od najpoznatijih pripadnika beogradskog podzemlja Aleksandrom Kneževićem Kneletom, osigurava Vuka Draškovića, koji će kasnije (ožujak 2004. – svibanj 2007.) biti ministar vanjskih poslova u Vladi Vojislava Koštunice.
Izbjegao presudu
Kao i svaki pravi kriminalac, i Giška je ušao među legende beogradskog podzemlja pa su mnogi kriminalci, na početku svoje karijere, izjavljivali kako im je Božović ideal kakvom teže.
Dobio je svoje mjesto u literaturi: knjigu pod naslovom “Moj sin Đorđe Božović Giška” 1999. godine objavio je Vojislav Milić, a Aleksandar Filipović Alfi, opjevao je Gišku, “Srbina nad Srbima”, kako ga je nazvao, pjesmom u kojoj je i stih: “U Gospiću kad je pao, i kamen se rasplakao”.
Viši zemaljski sud u Minhenu, među dokazima koje je prikupio, nema pouzdanu informaciju da je upravo Giška bio jedan od dvojice (kako oni tvrde) UDB-inih likvidatora koji su ubili Stjepana Đurekovića.
Zna se samo da je u jutarnjim satima 28. srpnja 1983., na Đurekovića pucano iz dva pištolja, marke Češka i Bereta, te da je to oružje, preko jedne hrvatske špediterske tvrtke, u Miinhen dopremljeno iz Rijeke i ondje predano ubojicama. U Đurekovića je ukupno ispaljeno pet metaka, a onda su ga ubojice, da bi bili sigurni u njegovu smrt, dokrajčile udarcima sjekire u glavu.
