ilustracija: Božana Radenković
Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!
Piše: Darko Cvijetić
Neki čovjek je, ovih dana, premlatio, polomio svoju 8-godišnju kćer…
(Tko su sablasti oko nas?) Pa je neki drugi nasmrt izubijao suprugu golim šakama.
I tako… svaki dan. Proljetni dan.
Iz nas sad curi u gnoj metastazirani sok esenciranog divljaštva. Dehumanizirano društvo potpuno moralno i vrijednosno devastirano. Iščezle riječi.
(“Strašno! Zvijeri ne ubijaju partnera, niti majku svoje mladunčadi. Šta je sa ljudima?” kaže Lj.)
Svi pominju Boga, a isti “svi” i drže čitav sistem, tako brižljivo pozvjeren i obeznađen. Evo, u ove proljetne dane svi bi trebalo da poste, da budu u preobrazbi, uskrsavanju,
(Svi da budu u dubokoj kontemplaciji i razmišljanju o “smislu i ljubavi!”?
Dakle, i kršćani/hrišćani, i muslimani i Židovi). A opet, toliko nasilja u ime ljubavi.
Kao i uvijek. Ulicu dalje od Crvenog solitera je kladionica, nekadašnja Kuglana Celpaka i grada. Veliki, uvijek pun parking.
Izlazi čovjek na šakama. Malo dalje je ogroman Audi.
“Suština stvarnosti jeste smisao. Ono što nema smisla, za nas je nestvarno. Svaki fragment stvarnosti živi zahvaljujući tome što učestvuje u nekom univerzalnom smislu. Stare kozmogonije to su izražavale sentencom, da na početku bijaše riječ. Neimenovano za nas ne postoji. Imenovati nešto – znači uključiti ga u neki univerzalni smisao.” Tako veli Bruno Scultz.
(“Kako su se ove godine divno isprepleli blagdani svih naših religija… Meni je to sine nekako dirljivo”, rekla je teta Dragica u liftu.
U malo dana toliko Uskrsa/Vaskrsa, obreda proljeća, beharanja, Bajrama i smijeha, kao i zamraznuća zorom.
A ljudi ipak ubijaju rođenu djecu. Šakama zatuku vjerenicu. Dave svoju novorođenčad i bacaju u smeće.
Iščeznu riječi. Ne trebaju nikome i ništa da imenuju.
* * *
Bio sam dječak kada sam prestao jednom disati, čitajući “Bijedne ljude” Dostojevskog; ono čuveno dopisivanje Makara Djevuškina i Varvare Aleksejevne (da, baš nisam mogao disati), ili trčanje oca nesretnog samoubijenog studenta Pokrovskog, za lijesom, zapravo, sve na kiši, na pljusku dok iz džepova kaputa ispadaju mu knjige u blato.
To prestajanje disanja na duboku tugu svijeta, jeste saznanje da puno toga nema ime, da je ime pukotina na zidu… Bezimenice ima svuda, a toliko toga nema riječi da ga se opiše. Iščeznu riječi. Biti onaj koji čuje zviždanje planeta na polovima i zna da ista snaga boga krvotoči krv u svačijoj jetri. Tu je krv najbučnija u nama. Do srca već problijedi.
Biti bijedan čovjek.
Jedan od bijednih ljudi, zloprihvatitelj.
* * *
Iz Skice za esej o gušenju na srpskohrvatskom Danila Kiša
– Tog jezika nema. Na njemu se ne piše i ne misli i ne govori. Kao ni sanskrita, ili jidiša ili latinskog. Nema ga, više ga nema. Na njemu pisao D. Kiš:
“Mogu reći da istinski znam samo jedan jezik – srpskohrvatski (…) A ono što ja tvrdim – da ja nisam srpski, ni hrvatski već jugoslovenski pisac. Tako možete zamisliti da sam ja jedini jugoslovenski pisac ovoga sveta.”
– Govorio je, također, da će se odgovornost svih pisaca ubuduće mjeriti njihovim odnosom prema logorima. Odgovornost pisca je u jeziku. Odnosu jezika prema logoru.
Kojeg jezika? Kojeg pisca? Kojeg logora? Bilokojeg.
– Izdahnuo je na srpskohrvatskom.
Kao Jugoslavija što je roptala, krvoliptala ravno iz grla – sve na štokavskom. Samo da je par kemoterapija poživio Danilo, sam bi sebi iščupao raskošno katrančena krila s plućem već u sukrvici.
– Prvo lice srpskohrvatskog nekrologarija. Prozivka pred glinu, izvikivanje imena. Zadnje od zemlje bude prvo novog tla. Izmjenjuje se zapravo samo zemlja, da opet miruje.
– Kiš i Zid su pali zajedno, 1989. godine.
Danila su uklonili, reći će Borislav Pekić, Kiša su ubili, Kiš i nije umro, ubili su ga a potom zloupotrijebili, reći će Pekić. I Zid su tako. Suvenirno ga umrvili, razmrvili, učinili ga prašinom, a prašina se ne može preskakati. Tako da znate, Borise Davidoviču, uzalud skačete, zemlja je nepreskočiva.
– Komesari su urlali – odmah Slavene razdvajajući, kao i svoja urlanja na urlanje na srpskom, urlanje na hrvatskom, urlanje na bosanskom, urlanje na crnogorskom. Danila nije imao tko urlati. Nitko ga ne bi imao čuti, ni da je urlan. Komesari su se zaurlali, izurlali, odrali grla kao Mikša.
(“Onaj koji odire”.)
Sad se urla i vagnerovski, i jezikom Gogolja se urla.
– Nekrologistika. Uravnjena prašina.
Tik-tak, Europica, Krle-žica, Žilet-žica. Nekrolog kao trajnosni govor.
Kalimerovština, rekao bi već netko od ovih mojih 55+
Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo.
Srpskohrvatski se odao nekrologiji.
Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!
– Kiš : A šta, tukla te?
Eva (Panić): Pa da, naredila da legnem a onda sve žene iz barake me pregazile.
Kiš : I, nju si videla?
Eva : Nju, 1971. u Beogradu na ulici; kažem Miši – vidi je, ona me na Golom otoku tukla. A Miša kaže – javi joj se. A ona pogurena kao sjenka, ima rak kože, očigledan, pola joj lica pojedeno, ali ja bi je poznala da joj je cijelo lice pojedeno rakom. Ne gleda. Gloda me očima, ogromnim, gloda me, istanjuje.
Kiš : Lepo si to rekla.
– Danilo je dobio Skendera 1986. za knjigu o grobnici, tri godine pred smrt. I pošto su rudari davali novac za nagradu vodili Danila u Tomašicu. Tri godine nakon Danilove smrti 1989., u Tomašici rudari napravili grobnicu s rudarima, s petoro samo od Kulenovića, od Skenderovih.
Da je bio ovdje, možda bi bio odveden i on, Andi Sam. I ovako su ga odveli.
Pukovnik Čeljustnikov okađuje pristigli lijes, pocinčan, s leta Pariz – Beograd, ispod mantije mu čizme boje ucrvane maline.
– Inspiracija je odsustvo gađenja prema literaturi, pisao je Kiš. Sad leži u – betoniranoj masovnoj – Aleji velikana.
Vlast skoro širila Aleju.
Pa prekopali napušteno dječije groblje, pored velikanske parcele. Pacovi nahrlili kao golubovi mira, potomci. Pitomci.
* * *
Posljednja scena Kubrickovog “EYES WIDE SHUT” jest u prodavaonici igračaka, nešto kao brzo smrzavanje, o kojem je govorila Andijeva majka.
Fantaziraju književnici još na srpskohrvatskom, Borise Davidoviču, a ustima, njima je i tako izvjesna samo zemlja.
Biti bijedan čovjek, kada iščeznu riječi.
Zloprihvatitelj u gušenju.
Izvor: https://www.zurnal.info/clanak/biti-bijedan-covjek/25901
