Priredio Milovan Šavija:
Paprača na izvoru Spreče, opkoljena brežuljcima, njivama i šumarcima bješe ljepotom svojom još u trinestom vijeku privukla Njemanjiće da tu sazidaju manastir. Iznad manastirske crkve izdigla se planina Borogovo. O Svecima porta je uvek bila prepuna naroda. Tu su se kumovi sretali, prijatelji družili, krštenja i vjenčanja se obavljala, a mladi su upoznavali svog voljenog budućeg muža ili ženu. Svi su bivali u bijelom ruhu, otkanom i ukrašenom vezom različitih mustri. Trajalo je to skoro sedam vijekova.
A onda su došle one smutne četrdesete dvadesetog vijeka. Nakon oslobođenja 1945. komunisti su nekadašnju manastirsku crkvu pretvorili u konjušnicu i magacin, isto kao i ustaše 1941. Po porti se vrzmaše vojnici sa petokrakama na glavi. Okolo ciče prasad, koja, oteta iz nekog od okolnih sela, rove njuškama oko krstova. Ogrejalo sunce iznad sela zapaljenih od strane komunističkih aktivista iz zaseoka Vrela, istih onih koje su palile ustaše 1941, 42, i 43. Narod vida rane. U svakoj kući je poneko poginuo, brat, otac, sin ili zaklan djeda. Od šekovićkih komunista strijeljan je najmanje po jedan član iz svake porodice.
Potajno se preživjeli nadaše da je zlo stalo, da je nastao mir u kojem će se sačuvati oni koji su pretekli od rata. Predali se branitelji srpskih sela partizanima po proglasu Kralja uz garancije da im neće biti suđeno, a partizani ih pobiše sve redom. Na planini Borogovu u njivama Kuline ležaše kao snoplje strijeljani ispod krušaka. Presijava se usirena krv pomiješana sa prosutim mozgom i crijevima. Najedene vrane i gavrani skupljaju se posle gozbe po obližnjem drveću.
Mora se živjeti, šapatom su govorile žene u crnini. Počele su kosidbe, jer je izrasla trava po njivama, prekrivši polja hiljdama prelijepih cvjetova. Na Prkosima ispod Ašćerića rade vrijedni kosci, a dvije mlade majke se uputile iz sela da im donesu ručak. Iz obližnjeg okrajka i šikare iskočiše pred njih dvojica mladića, njihovi sinovi, koji se nisu predali vlastima kada su saznali za masovna strijeljanja. Uzeše im tepsije sa pitama sa glava i pobjegoše. Doznavši za to UDBA ih uhapsi i vezane sprovede kroz selo. Po kratkom postupku, organizovano im je javno suđenje na njivama Prkosi, gdje su sav preživjeli narod satjerali da to gleda. Prijeki komunistički sud ih je, bez ijednog dokaza, proglasio krivim za saradnju sa domaćim izdajnicima i osudio na smrt strijeljanjem. Postrojili su se komunisti sa mitraljezima i nakon komande pucali u Jovanku i Cviju. Pred okupljenim narodom padoše unakažena ženska tijela, šikljala je krv na sve strane. Jovankino tijelo se još nekoliko minuta trzalo, bacajući krv u jakim mlazevima u vis. Nastao je muk. U obližnjim okrajcima na obali Spreče raspjevane ptice prestale su da pjevaju.
Među narodom Paprače u narenih 50 godina nije bilo više mira. Šikanirani od komunističke vlasti ljudi su bježali kuda su stigli. U Srem, Zapadnu Evropu, Ameriku i Kanadu. Danas su u Paprači proplanci i njive pusti bez naroda. Ptice još uvijek ne pjevaju. U onu crkvu za Vaskrs i Bogojavljenje uđe samo po koji starac i starica. Preko 20 sela je potpuno pusto bez ljudi.
– – – – –
Ovu priču ispričao je Ljubisav Vidaković, potomak onih Papraćana koji se posle rata nisu razbežali kuda su stigli, a koga ponekad možete videti kako usamljen luta tim pustim krajolicima, tešeći se da njihovoj lepoti zlo ipak nije moglo nauditi. Umesto sa ljudima druži se sa pticama, pomažući im da se opet raspevaju, zatim leptirima i ostalim kukcima, srnama, pa čak i ponekim zalutalim vukom samotnjakom, koji ga ponekad podseti kako su antički narodi bili okrutni prema toj životinji kada su u onoj izreci: Čovek je čoveku vuk – Homo homini lupus est, vuka iskoristili za oličenje zla.
Jer, nema u čitavom životinjskom svetu većeg zla od čoveka, tako da bi po njemu tu izreku trebalo preinačiti u: Čovek je čoveku čovek – Homo homini homo est.
A da ne bi, barem što se imena tiče, kvario tu zlom neukaljanu lepotu Ljubisav je promenuo i ime. Sada se zove Zobištanski Savljub, po nacionalnosti Grk, jer mu se učinilo da mu nije baš mnogo pomoglo što je, prema onoj izreci, pokušavao da bude čovek, iako je Srbin.
Čitavog života ga je mučilo, a mučiće ga dok bude živ, bolno saznanje da je ta izreka: “Budimo ljudi iako smo Srbi”, koja se pripisuje patrijarhu Pavlu, još uvek aktuelna i da bi Srbi, bez obzira ko ju je sastavio, trebali uvek da je imaju u vidu, da se ne bi ponavo dogodilo ono što se dogodilo četrdesetih prošlog veka.
