Piše: Đakon Pavle Lješković: Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Budvi
„… hodim u bezazlenosti srca svojega u domu svom“ (Ps. 101,2)
„Najljepše i najopuštenije se osjećam kada sam sa njim“ – govori mi djevojka u ranim dvadesetim godinama dok mi pokazuje na telefonu sliku svoga momka. Potom mi pokazuje nekoliko „selfija“ na kojima su njih dvoje zajedno. Posebno je ponosna na broj „lajkova“ ispod slika. Kaže, to što savršeno izgledaju na fotografijama je dokaz da su jedno za drugo rođeni. Vozimo se ranim autobusom koji iz Budve prema Cetinju i Podgorici polazi u 6 časova. Za razliku od ostalih putnika,ona je prilično razbuđena i priča kao da je podne. Pita me imam li profil na nekoj od društvenih mreža. Kada sam joj rekao da nemam, konstatovala je da je to pogrešno. Nekad poželi da za nešto pita neko od sveštenih lica, ali ih nema među prijateljima na fejsbuku. Kažem joj da nas pravoslavlje ohrabruje na podvig, napor. Dobro je da bar ponekad pođemo do hrama, a ne da sve dobijemo na jedan „klik“ preko društvenih mreža,pa i duhovne savjete.
Nakon toga je opet počela da mi priča o svojoj vezi sa momkom, kojeg je upoznala prije dvije godine. Sve su isplanirali. Kad završe fakultet,zaposliće se,ali neće odmah početi da žive zajedno. Još su mladi i „zaista bi bilo prerano ako bi tako postupili“.
Vjenčaće se tek za nekih 5-6 godina. Isplanirali su svaki detalj,pa i to koliko će imati djece. Imaće dječaka, koji će biti uspješan fudbaler,i djevojčicu, koja će ići u muzičku školu i na balet. Kažem joj da su te holivudske predstave o braku krajnje pogrešne i štetne. Ne treba nipošto da čita časopise u kojima poznati i popularni ljudi pričaju o svojim „glamuroznim“ brakovima i „savršenoj“ djeci. Da bi bračna zajednica u našem vremenu opstala, potreban je opet podvig, budući da je u njoj čovjek dužan da se odrekne vlastitog komfora i da živi za svoju suprugu u djecu.
Samo je takvo poimanje braka ispravno. Moje riječi o braku joj se nisu posebno dopale, pa je prebacila temu za razgovor i pričala mi o tome kako je prije dvije godine često išla na litije. Smatra da je zbog toga dobila nagradu od Boga, budući da je tada položila jako težak ispit,zbog kojeg su mnogi odustali od tog fakulteta. Kada su počeli komitski skupovi i njih je sa svojim društvom posjećivala. U prilog tome mi pokazuje najprije fotografiju sa litije, na kojoj se jasno vidi kako u ruci drži zapaljenu svijeću. Na sledećoj slici je ogrnuta crvenom, državnom zastavom i drži u vis podignuta dva prsta – kažiprst i palac. Priča mi o tome kako sa svojim drugaricama posjećuje sve skupove i manifestacije u Podgorici. Krivo joj je što su otkazali dočeke Nove godine na trgovima. Voli da sluša Džibonija i planirala je sa momkom da budu u Budvi, u novogodišnjoj noći.
Kada smo stigli u Cetinje, napravila je gest koji me je istovremeno i porazio i oduševio. Naime,od svih putnika u autobusu, samo je ona primijetila staricu, koja noseći poveliku torbu i štap, pokušava da izađe napolje. Odmah je ustala,uzela staričinu torbu i otpratila je sve do automobila, pored kojeg je staru gospođu čekao povisoki čovjek. Budući da sam i sam izašao u tom trenutku, posvedočio sam tome da za ovaj svoj gest nije dobila od njih dvoje nikakvu zahvalnost. Stara gospođa i čovjek su se prema njoj ponijeli kao da je bila dužna da im pomogne. Međutim, po njenom izrazu lica sam shvatio da ona tu zahvalnost nije ni tražila,ni očekivala.
Zaista je u tom njenom postupku bilo nečega ljudskog i hrišćanskog. Dok smo se pozdravljali, rekla mi je da je,ipak,šteta što nemam profil na fejsbuku. Na tu njenu dosjetku i šalu sam se od srca nasmijao. Dok sam hodao prema manastiru, razmišljao sam o tome kako je u ovom surovom svijetu sve manje dobrote i bezazlenosti. Međutim,iz nekih razloga sam se baš tada sjetio Jana Husa, koga je rimokatolička inkvizicija osudila na strašnu smrt.
Najprije su ga inkvizitori svezali za lomaču, da bi nakon toga zapalili vatru. Jan Hus je u gomili okupljenog svijeta primijetio staricu koja se teškim koracima približavala vatri, u koju je bacila jedan prut. Kažu da je Jan Hus tu scenu prokomentarisao sledećim riječima: „O,sveta bezazlenosti i jednostavnosti“. Međutim,da bi bezazlenost bila zaista sveta, potrebno je i makar malo rasuđivanja. Nije nam Gospod rekao samo da budemo bezazleni kao golubovi, već i da budemo mudri kao zmije (Mt.10,16).
Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Budvi
Izvor: https://www.in4s.net/djakon-pavle-ljeskovic-o-bezazlenosti-i-rasudjivanju/
