
Autor: amerikanolog Konstantin BLOHIN
AMERIČKI nosač aviona na nuklearni pogon „USS Nimitz“, koji se kretao ka Vijetnamu, naglo je promenio putanju i kreće se, prema podacima sa veb-sajta „Marine Traffic“, koji prati položaje svih brodova u okeanima u realnom vremenu, ka Bliskom istoku.
U noći 16. juna, najmanje 26 aviona-tankera američkog ratnog vazduhoplovstva poletelo je iz različitih američkih vazduhoplovnih baza u istočnom pravcu, nešto što nije viđeno godinama.
Međutim, smatram da postoje samo dva realna scenarija za SAD da pokrenu direktnu vojnu akciju protiv Irana, dok za sada sve liči na jednostavnu demonstraciju sile — Tramp je nekako „zamahnuo pesnicom“, ali još nije udario.
SAD bi mogle da uđu u rat protiv Irana ako ta zemlja počne da napada američke vojne baze na Bliskom istoku. S obzirom na to da ih ima mnogo u regionu, u bezmalo svakoj arapskoj državi, Americi ne bi bilo teško da dobije izgovor za rat. Ali, ovaj scenario je sporedan.
Glavna stvar za SAD je da zaštite Izrael, svog glavnog saveznika u svetu. Izrael je na vrhu američkih prioriteta. Ispred je ne samo Japana, već i Britanije.
Dakle, ako bude postojala direktna pretnja nestanku Izraela, Vašington će, bez obzira na stranačke razlike unutar SAD, automatski postati učesnik u ratu protiv Irana. I demokrate i republikanci su snažno proizraelski nastrojeni.
Samog Trampa izraelska vladajuća elita prepoznaje kao „najproizraelskijeg predsednika u istoriji Amerike“, što nije iznenađujuće, s obzirom na to da je njegova ćerka prešla na judaizam, udavši se za etničkog Jevrejina, iako je sama iz pravoslavne porodice. Sam Tramp je, kao i američki neokonzervativci, manijakalno opsednut idejom promene režima u Iranu.
Ovo što sada vidimo je ono što američki neokonzervativci crtaju godinama — Izrael pokreće preventivni udar, Iran počinje da odgovara vojnim akcijama protiv Izraela, a iz dinamike tog sukoba rađa se teza o pretnji postojanju Izraela.
SAD bivaju brzo uvučene u konflikt, pa više nikoga u SAD i na Zapadu ne zanima da je Iran stvarno radio na nuklearnom oružju ili nije. Glavni i pravi cilj drugačiji – promena režima u Iranu i preformatiranje mape Bliskog istoka. A to se mora učiniti brzo, jer u trenutnim geopolitičkim uslovima neokonzervativci ne mogu da čekaju.
Dok je na vlasti potpuno proizraelski Tramp, prilično je lako uvući SAD u vojnu akciju, a pod demokratskim predsednicima to će biti mnogo teže.
SAD računaju da će destabilizacijom Bliskog istoka naduvati svetske cene nafte, što će brzorastuća kineska ekonomija teško da moći da izdrži. Ovde nema potrebe za direktnim ili indirektnim američko-kineskim vojnim sukobom, sama ekonomija će biti dovoljna. SAD vide Kinu kao hobotnicu i nameravaju da joj odseku pipke.
Šta još SAD dobijaju udarom na Iran? Zamislite potpuni iranski poraz ili slabljenje sa proameričkom marionetskom vladom u Teheranu. Nije teško zamisliti šta Rusija u tom slučaju dobija na svojim južnim granicama.
Jer, kada srede Iran, ko će biti sledeći? Sledeća će najverovatnije biti Severna Koreja, a za njom Rusija i Kina. SAD su dosledno slabile sve neprijatelje Izraela (a samim tim i svoje) u regionu – Irak, Libiju, Siriju. Iran je poslednji koji je još uvek u manje-više adekvatnom i sposobnom stanju na Bliskom istoku.
Rusija bi trebalo da uzme u obzir sve lekcije današnjice. Pre svega da prouči kako se naši neprijatelji odnose prema našim prijateljima – sa svim njihovim ultimatumima, bez gestova dobre volje, bez „zelenih koridora“…
Sve u svemu, ako dođe do oružanog sukoba između Zapada i Rusije – neće nas poštedeti. Neće biti polumera, držaće se prema nama baš kao što će se nositi sa Iranom.
Verujem da mi sadašnje izraelsko iskustvo treba da koristimo u Ukrajina.