Autor: Branka Vukosav
Prošli vikend sam naumila da posjetim grobove srodnika i jednu nemoćnu staricu. To su jednostavna i Bogu ugodna djela, ali se slabo pokrećemo da ih izvršavamo. Pretežno, svi smo takvi, zato što jurimo za prolaznošću, umjesto za vječnošću.
Na groblju tišina, nadgrobne ploče, uklesane slike, datumi rođenja i smrti, a ovozemaljski život je ona mala crtica između brojeva.
Osenjujem se krsnim znakom, prislužujemo svijeće, molimo se i nadamo da su njihove duše našle vječni pokoj.
A, oni znaju i osjećaju da smo tu, i ne samo to, oni osjećaju svaku molitvu bilo gdje uznesenu u ime njihovo.
Što su učinili za svog života, učinili su, a mi molitvama, milosrđem u ime njihovo, pominjanjima na Svetoj Liturgiji možemo mnogo da im pomognemo.
Nakon groblja, upućujemo se do starice.
Kucam na vrata iz učtivosti. Znam da je nepokretna i da ne vidi, ali javljam se da zna da neko dolazi.
Vrata djeluju zaključano, ipak ću morati da tražim da nam otključaju. Postoji žena koja brine o njoj svaki dan jer starica živi sama. Da, ona živi sama, upotpunosti zavisna ali samo fizički. Ostali dolaze da je obiđu povremeno.
Pričekašmo. Znam, teške je naravi žene koja brine o njoj. Gromovi i munje joj sijevaju između obrva, ali neka joj Gospod uračuna što brine o starici.
Rekošmo joj da smo došli da obiđemo staricu, a ona nama odgovori da nam ne savjetuje da to činimo jer je starica slijepa i nepokretna. Dok je izgovarala te riječi, srce mi je ustreptalo, ne zbog opisa, nego od strepnje da nas neće pustiti da je vidimo.
Uputih joj blag i molećiv pogled. “ Znamo mi da ona ne vidi i da je nepokretna, došli smo da je obiđemo. Samo nam otključajte. “
Ona odgovori da nije zaključano, a onda ja dodah, da su sigurno teška vrata za otvaranje te mi se učinilo tako. Uputišmo se starici.
Jače gurnuh vrata i otvoriše se. Prođošmo kroz mali hodnik i otvorišmo vrata sobe u kojoj bejaše starica. Sjedila je vjerovatno na nekoj stoličici koja je bila niža od visine kreveta. Tako zaključih jer bejaše prekrivena. Naslonjena na stolčić bakica je upijala zvukove iz radija koji nije bio ni pretiho, ni preglasano pojačan.
Javih se starici i upitah je zna li ko je došao da je posjeti. Iznenađena odgovori.
Ko, bona?
Dodirnuh joj ruku. Možda je njeno lice bilo u borama, ali ja ih nisam vidjela. Mene je zasjenila radost koja je isijavala iz nje. Radost, ukrepljenje, ni jednom rječju ili gestikulacijom nije pokazala da joj je teško, da jedino što može je da leži na tom krevetu i da sklizne na tu stolčicu. Odmah započe živ razgovor.
Juče sam vas spominjala, a vi meni danas dođošte. Pomislih, Gospode milostivi, kako ti sve savršeno uređuješ, a koliko sam ja malovjerna.
Starica nastavi pričati o događajima iz prošlosti u kojima smo mi imali sa njom susreta. U detalje ih je prepričavala kao da su se dešavali pre par sati, a ne pre 30 godina. Trezveno i ukrepljeno. Neki događaji su bili smješni. Njen smjeh je bio iz srca i zvonio je. Soba je odjekivala od radosti njene koja se izlivala i na nas. Pri rastanku dodirnuh joj opet ruku, a ona nas isprati rečima: „Svima ću pričati da ste dolazili ! “
Pomeni nas u Carstvu Nebeskom, bakice.
Naveče pregledajući objave na društvenoj mreži jedna mi je objava privukla pažnju, a nosila je naziv “ Da biste vidjeli Hrista …“
Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!
