Piše: Dane Čanković, Predsjednik SNP – Izbor je naš
Prije 7-8 godina sam pisao da Srbiji slijedi serija vanrednih izbora, do apsolutne pobjede Aleksandra Vučića i stranke koju kontroliše.
Odluka da se održe izbori krajem godine donesena je iz nekoliko razloga:
* Vrijeme curi za suštinski razlog, a to je obezbijediti apsolutnu vlast kroz podršku građana na izborima, kako bi se bez ikakvih smetnji vodio veliki projekat EHPO 2027, a koji podrazumeva direktni i indirektni „obrt“ oko šest milijardi evra;
* Neka vrsta kupovine vremena za rješavanje situacije u vezi Kosova i Metohije, R. Srpske i uvođenja sankcija Rusiji;
*Nespremnost opozicije koja proizilazi iz unutrašnje slabosti pojedinih stranaka, kao i nepronalaženju najboljih odgovara na događaje i teme koje vlast veoma vješto i na različite načine proizvodi.
Više godina pišem da će Vučićev završni čin, kada je u pitanju KiM, Srpska i sankcije Rusiji, ocijeniti njegovu dosadašnju politiku u smislu da li je veleizdajnička ili istorijski državnička i rodoljubiva. Konačnu odluku Vučić, mislim doskora, nije donio, a iz razloga što hoće da bude na strani pobjednika poslije sudara i sukoba dvije globalne strane i kao takav, kao pobjednik da uđe u istoriju srpskog naroda.
Vučićev cilj na ovim izborima jeste da „Srbija ne sme da stane“, dobije 45 procenata glasova za Narodnu skupštinu Srbije, kao i da ima kontrolu nad Skupštinom grada Beograda.
On priželjkuje i radi na tome da za Narodnu skupštinu dobije čak 50 procenata glasova birača.
Zbog toga je u javnost izašao sa veoma zanimljivom porukom, koja može prerasti i u temu, a ona je „Glas za bilo koga na ovim izborima, sem za Srbija ne sme da stane, je glas za Dragana Đilasa“. Takva poruka razotkriva njegove želje i namjere. One su – da sam, to jest da „Srbija ne sme da stane“ ostvari apsolutnu većinu iz navedenih razloga (EHPO 2027, KiM, R. Srpska, sankcije Rusiji i ulazak u istoriju).
Još jedan razlog je i da „otrese“ SPS i Ivicu Dačića, te da i SPS i Dačića i sve druge političke stranke stavi na stranu Dragana Đilasa, koji je godinama medijski kompromitovan, a u narodu ne važi za jakog vođu. A upravo ga Vučić predstavlja kao vođu strane koja je „pokupila“ ili će pokupiti sve sem „Srbija ne sme da stane“.
Na tako kreiranu situaciju, najbolji odgovor Zavetnika i Dveri bio bi da javno ponudi predsjedniku i najmoćnijem čovjeku Srbije sporazum u kojem se obavezuju da će bezrezervno podržati i učestvovati u realizaciji politike jedinstva koja Srbiji garantuje suverenitet i teritorijalni integritet, kojom se ostvaruje nacionalni interes kada je u pitanju i KiM, R. Srpska, Srbi u regionu, neulazak u NATO i neuvođenje sankcija Rusiji, te da će ga podržati kao nesporni autoritet i vođu takve politike. A, da će se sa druge strane Aleksandar Vučić obavezati da će upravo sprovoditi takvu politiku.
Dveri i Zavetnici bi u takvoj situaciji, bez obzira da li bi Vučić sporazum prihvatio ili ne, dobili više glasova na izborima, jer bi mnogi koji su za takvu rodoljubivu politiku, glasali za njih, kako bi Zavetnici i Dveri osnaženi izbornim rezultatom, spriječili Vučića da na bilo kakav način kalkuliše sa navedenim nacionalnim interesima. Te dvije stranke, ali i druge, ne smiju imati sujetu ili neki drugi razlog zbog kojeg ne bi podržale Vučića u realizaciji nacionalne politike.
Ukoliko bi Vučić, ne daj Bože, odustao od navedene nacionalne politike i završnim činom veleizdao – bio bi mrtav čovjek. Jer narod koji iz ljubavi podigne nekog, ako ga taj prevari, istog će baciti u smrt.
Zašto je važno da narod, Dveri, Zavetnici, ali i ostale stranke podignu rodoljuba Aleksandra Vučića?
Na taj način Vučić bi dobio osjećaj ljubavi, još veću želju i snagu da se potrudi i sve učini za dobrobit naroda i države i na taj način uđe u istoriju kao izuzetno pozitivna ličnost.
Scenario jedinstvene rodoljubive politike je bolji i zbog toga što nije realno da „Srbija ne sme da stane“, poslije izbora, bude van vlasti, a posebno zbog opasnosti, da poslije izbora, se isprovociraju neredi i sukobi koji bi oslabili Srbiju kao državu i odveli je na put daljnje dezintegracije (tzv. Sandžak, Preševo, Bujanovac, Medveđa, pa i Vojvodina).
Da li će Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane, na izborima 17. decembra o.g. osvojiti apsolutnu većinu (u Narodnoj skupštini osvojiti preko 50 procenata poslaničkih mandata) ponajviše zavisi od toga da li će Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, na završnom mitingu „Srbija ne sme da stane“ donijeti Aleksandru Vučiću pozdrave od predsjednika Putina.
Takav pozdrav Putina Aleksandru Vučiću ujedinio bi srpski narod, čije jedinstvo bi morali da prate i ostali srpski političari, a onda je „Samo nebo granica“.
Poslije vanrednih izbora za Narodnu skupštinu Srbije biće realnije da se Aleksandar Vučić „oslobodi“ SPS i Ivice Dačića, nego što će on imati priliku da napravi skupštinsku većinu bez „Srbija ne sme da stane“.
Ali, šta ako, zbog referendumskog izjašnjavanja na iborima za i protiv Vučića, kojeg je on nametnuo, „Srbija ne sme da stane“ izgubi mogućnost formiranja buduće vlasti? Onda, kako je u suštini rekao, Aleksandar Vučić podnosi ostavku na funkciju predsjednika Srbije i ona, Srbija ulazi u neizvijesnost i moguću dezintegraciju. Da li je to nečija smišljena strategija?! Zato, zbog svega navedenog, velikih izazova i teškog vremena koje tek dolazi za čovječanstvo, neophodna je ona velika većina u Narodnoj skupštini Srbije, koja će moći sprovoditi jedinstvenu nacionalnu politiku.
