ZAKON ZA ZAŠTITU „HRVATSKOGA JEZIKA“ — OD SRPSKOG

ZAKON ZA ZAŠTITU „HRVATSKOGA JEZIKA“ — OD SRPSKOG

AUTOR: Dragoljub Petrović

Hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja priredilo je Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. I veli da to čini s ciljem da taj jezik zaštiti

● od istine da su Hrvati za njega prvi put čuli pri kraju XIX veka — kad su im „hrvatski vukovci“ podmetnuli srpski jezik;

● od I. Broza i njegovog priznanja da je Pravopis toga jezika „preveo“ sa Vukovog pravopisa srpskog jezika;

● od T. Maretića i njegovog navoda da je svoju Gramatiku priredio na građi sabranoj jedino iz dela Vuka i Daničića i da „drugijeh izvora“ nije „htio upotrebiti“;

● od F. Ivekovića i njegovog priznanja da je prepisao Vukov Srpski rječnik (1852) i nazvao ga „hrvatskim“ samo zato što su ga „[pre]spisali i na svijet izdali Hrvati“;

● od podrške svih starih „hrvatskih vukovaca“ shvatanju Viganda i Leskina da je taj zaštićeni jezik — „srpski ispisan latiničkim slovima“;

● od činjenice da su Hrvati za Dubrovnik prvi put čuli 1896. godine, da su bosanski franjevci dotad, vekovima, „srbovali i pisali ćirilicom“ i tek ih Štrosmajer i Štadler poučili da će se za njih glasnije čuti ako se prestroje u vatikanski koljački ešalon (pa se njih 1371 — od oko 2000, koliko ih je ukupno bilo — posle upisali u Stepinčevu koljačku gardu);

● od činjenice da je Katolički kongres 1900 (na kome su „dominirali“ Posilović, Štrosmajer i Štadler) naredio da se Srbi katolici moraju odreći i svoga imena i svog istorijskog pamćenja i upisati se u hrvatsku duhovnu (i svaku drugu) sirotinju — za koju se dotle čulo jedino po koljačkim podvizima u Tridesetogodišnjem ratu i po nemačkom zapisu „Sačuvaj me, Bože, gladi, kuge i Hrvata“ na katedrali u Magdeburgu;

● od činjenice da „Hrvati“ nikako ne uspevaju da pronađu svoju „nacionalnu kožu“: njih je Vatikan jedino poučavao da im je dovoljna privilegija već i to što su katolici pa se pod drugim imenima ne moraju baš posebno sramotiti: zabranjeno im je da budu Srbi(-katolici), a ovlašćeni da kradu sve ono čega su se odrekli kad su se upisali u rečenu „nacionalnu sirotinju“.

I tako dalje — do apsurda.

Hrvati će ozakoniti pamet po kojoj je „hrvatski jezik u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture, koji su dijelovi europskoga identiteta i europske kulture“, ali će zaboraviti da dodaju makar dve pojedinosti koje bi taj „identitet“ potpunije predstavile.

Prva. U Europskoj Uniji nalaze se, uglavnom, zločinačke države i nacije i tek pokoja druga za koju bi se moglo reći da je tamo zalutala; među onima prvim nedomašena je ostala Engleska, koja je veličinom svojih zločina nadmašila sve ostale evropske države zajedno (i — da bi sačuvala reputaciju — nedavno istupila iz EU, tj. isključila se iz društva onih koji joj ni po čemu nisu bili dorasli).

Druga. Hrvati su „europskom identitetu i europskoj kulturi“ priložili ono od čega su na onom Katoličkom kongresu bili odučeni, a posle ga se pokrađom ipak dohvatili. I uspeli da tu pokrađu kasnije sasvim uspešno osramote svojim „novim imenom“ — za koje se po ranijim srpskim prostorima prvi put čulo posle austrijske okupacije Bosne (1878). I neka za to kao jedina prava hrvatska tekovina kojom su obogaćeni „europski identitet i europska kultura“ budu označeni Jasenovac i hiljade drugih, malih i velikih, stratišta po Pavelićevoj i Brozovoj NDH. Ne razdvajamo ih jer to ni oni nisu činili i najbolju potvrdu za to nalazimo u činjenici da je Broz početkom jula 1943. pod svoju zastavu pozvao ustaše garantujući im i sve činove i priznanje za sve zločine koje su dotle nad Srbima počinili. I njemu ih se do 6. aprila 1944. priključilo 80.000, ali je on bio nezadovoljan „odzivom“ i ubrzo je posle toga uputio poziv i onima koji prvi poziv nisu čuli. Tražeći saveznike za satiranje istočnih Srba, Broz je od Staljina „isposlovao“ da ruske trupe pregaze Srbiju, ali da za njima dođu i ostaci one pukovnije Marka Mesića koju je Pavelić poslao da pod Staljingradom podupre nemačku ofanzivu. I posle se pokazalo da su ostaci te pukovnije, kao posebna „Oslobodilačka brigada“, uspeli da od Valjeva i Mladenovca do Beograda okite svaku banderu srpskim telesima; za to vreme Broz uspostavio „Sremski front“, ruske trupe poslao preko Bačke da na Batini pređu Dunav i da im tamo izgine 15.000 vojnika, on dotle uređivao Beli dvor i u Sremu, uzgred, postreljao 180.000 srpskih dečaka čekajući pola godine da se nemačke trupe s Bliskog istoka i Grčke izvuku do Austrije i tamo polože oružje pred svojim zapadnim saveznicima.

ako se Hrvatska, kao najodanija članica hitlerovske koalicije, našla na strani zemalja-pobednica, a Srbija bila bačena u komunističko ropstvo. I taj joj status danas overavaju i pop-padobranac pakračko-slavonski Ćulibrk i njegov sabrat Ristić kao stručnjak u oblasti integralne zaštite Brozovih i Pavelićevih jasenovačkih (i inih) europskih tekovina dokazujući ono što i Stjepan Lozo: da je srpska nejač satirala ustaše i da joj je, samo oko Jasenovca, trebalo 210km2 da posahranjuje sve ono što je tamo uspela da pokolje.

I sad Hrvati hoće da pritvrde da je „njihov jezik“ manje srpski nego što je bio kad su ga, pre stotinak godina, počeli pre[s]pisivati od „srpskog Cicerona“. A stari „pre[s]pisivači“, u međuvremenu, unapređeni u svinje jer su novim falsifikatorima otežali život i ostavili ih i bez jezika i bez istorijskog pamćenja.

Pa se sad u „europskoj kulturi“ mogu raspozna[va]ti jedino po Magdeburgu i Jasenovcu.

IZVOR: https://vaseljenska.net/2023/09/15/zakon-za-zastitu-hrvatskoga-jezika-od-srpskog/

Preuzeto sa: https://naukaikultura.com/zakon-za-zastitu-hrvatskoga-jezika-od-srpskog/

Podelite sa drugima:

Povezani članci

0 0 glasovi
Glasanje za članke
1 Komentar
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
слободан млинаревић
слободан млинаревић
5 meseci pre

Objavljeni materijal pokazuje kako pojedinac, bilo koje struke i obrazovanja može biti opterećen nekom svojom fiks idejom i istu servirati u javnosti po svaku cenu. Ovo pokazuje i kako pojedinci mogu zloupotrebljavati savremene mogućnosti za serviranje svakojakih gluposti. Gde autor nađe “…on dotle uređivao Beli dvor i u Sremu, uzgred, postreljao 180.000 srpskih dečaka…”??!! Autor se pravi lud i zaobilazi izveštaj Državne komisije koja nije našla ni približan broj žrtava, koje autor spominje. Usput, proglašava sve one koji su bili učesnici u borbama za oslobođenje, za DEBILE, koje je Broz zaveo i zloupotrebio. Što je mnogo, mnogo je i od “naučnika” Dragoljuba!