Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Film je umjetnička imitacija stvarnosti – jedna je od brojnih definicija ove magije pokretnih slika, a stepen realnosti zavisi od rediteljske imaginacije. Kakav god da je, kojeg hod da je žanra i umjetničkog prilaza, film nije opasan, bar ne opasniji od života. Jer, kad se upale bioskopska svjetla, sve opasno i prijeteće sa ekrana seli se u mrak, u tragove pamćenja. Pa čak i rediteljeve manje ili više prikrivene ideološke, umjetničke, moralne i svake druge poruke izblijede i ostanu u nekom skladištu sjećanja. Ali, kad život postane imitacija i imaginacija filma, onda to ne blijedi i ne zaboravlja se tako lako.
Ovih dana, još dok se prikazuje samo u trejlerima, film o spasavanju savezničkih pilota tokom Velikog rata, opet je žestoko uzdrmao javnost i uzburkao duhove koji nikako da minu i zauvijek ostanu u istoriji.
Čak ni vremenska distanca od osamdeset godina, ni istorijskim dokazima potvrđena istina, nepristrasna svjedočenja spasenih i njihovih potomaka, nijesu ni za jotu pomjerili liniju razgraničenja između oslobodilaca i „zločinaca“. Tako je film, kojeg, sem reditelja, glumaca i montažera, još niko nije vidio, već „viđen“ „ A „viđen“ je jer se u njemu vide kokarde i četnici, što je, samo po sebi, više nego dovoljno za orkestriranu paljbu sa svih položaja i iz svega naoružanja. Jer, „dok se god čuju pucnji sa Ljubinog groba…“, a čuju se, i gluvog bi probudili.
U čuvenoj operaciji „Halijard“, tokom koje je spaseno i kućama vraćeno više od 500 savezničkih pilota oborenih nad Srbijom, učestvovali su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, kolokvijalno – četnici, i srpski seljaci. I to su fakta. Partizana tu i tada nije bilo. Možda bi i oni, ali nisu, i tačka. A „četnici“ su, de fakto, nosili kokarde i brade. Taj njihov pojednostavljeni kliše prikazivan je decenijama u čitavoj seriji partizanskih filmova, često do karikaturalnih razmjera, ali to nikome nije smetalo. Bar ne zvanično. Jer, „bradonje“ su bile (i, sva je prilika, ostaju) zločinci, a njima se može pripisati sve. Ali, kad ih reditelj Radoš Bajić, oslanjajući se na neprikosnovenu i naučno provjerenu istinu, prikaže kao ljude spremne da rizikuju živote da bi spasili one koji su im „pali u amanet“, uredne i vojnički organizovane, e onda je to problem. Jer, sa gubitnicima i poraženima mora da zauvijek pogine i istina.
Grijeh je, i ljudski i istorijski, nakon što su sa mnogih udžbeničkih mitova, zabluda i stereotipa pale maske, i što su obasjani nepristrasnim reflektorima istine, danas „birati strane“ i istrajavati na davno etabliranim podjelama. Jer, niti su pobjednici bili samo sveci, niti su poraženi bili samo zvjeri i krvoloci. Zločina, kao neminovnog pratioca svakog rata, bilo je na obje strane, kao i onih ljudskih i plemenitih akcija i poteza. „Halijard“ je, svidjelo se to nekome ili ne, bila jedna od takvih.
Ni na kraj pameti mi nije namjera da branim ili napadam i stajem na ovu ili onu stranu, jer sam duboko svjestan da bi bilo kakvo vrednovanje izvn konteksta vremena, političkih i socijalnih prilika koje su tada vladale i opredjeljivale aktere, bilo čisto nasilje nad naukom, istorijom i istinom. Ovo naročito ako se stvar sagleda iz ugla današnjih „tumača“ istorije i istine i ideoloških zaokreta kakve je gotovo nemoguće uporediti sa nasleđem koje, navodno, baštinimo. Jer, oni koji i danas, navodno, „drže stranu“ partizanima izgiboše za Zapadom i nekakvim njegovim „vrijednostima“, kapitalizmom, privatnom svojinom, NATOM, manijakalnom potrošnjom, LGBT najezdom, itd, svim onim protiv čega su se njihovi prethodnici borili i šta su životima osporavali. A i na drugoj strani imamo gotovo preslikanu situaciju, ali gledanu u ogledalu. „Naslednici“ četničke ideološke matrice koja je podrazumijevala sve ono protiv čega su bili partizani (Zapad, kapitalizam, privatna svojina, demokratija, kralj…) danas su okrenuti Istoku, Rusiji, državi socijalne pravde, besplatnom zdravstvu i školstvu i mnogim vrijednostima na kojima je, koliko do juče, građen samoupravni socijalizam. A i jedni i drugi ne propuštaju da se međusobno optuže za nacionalizam, mržnju, primitivizam, koristoljublje i poltronstvo. I, tako, … lud zbunjenog, a sve uz neviđenu galamu, zaklinjanje kako će se konačno stati na kraj „onima drugima“ i njihovom povampirenju. A ko zna, uključujući i same aktere ovog zamešateljstva, za koju bi se stranu opredijelili da su taj izbor pravili „u vrijeme ono“?
U selo Pranjane, gdje je izveden najveći dio operacije, svake godine dolaze američki zvaničnici i potomci spasenih, da bi još jednom podvukli značaj i odali priznanje onima koji su im pružili ruku onda kada se o glavi radilo. Ali u Pranjanima decenijama, sve do skora, nije bilo zvaničnih predstavnika svih država koje smo „potrošili“ od rata naovamo. A da ludilo u kojem se sve ovo dešava bude još veće, današnja Amerika i Engleska zdušno pomažu baš one koji su obarali njihove pilote a bezočno kidišu na zemlju spasioca. „Misao koja ne ume da misli zavlada svetom. I sad je kasno“, proročki je pisao Branko Miljković u svojoj „Očajnoj pesmi“, anticipirajući vrijeme ludila u kojem živimo i u kojem se božije zore ne zna ko je ko i šta je šta.
A film koji je anatemisan i prije nego je i prikazan, ovdje zasigurno neće razagnati mrak bioskopskih sala. Neće, jer ovdašnji domobranitelji i borci protiv fašizma, koji su zgazili sve svoje bivše istine i prigrlili nosioce te ideologije, i dalje istrajavaju samo na jednoj, i to onoj koja je odavno istorijski demantovana. Na „istini“ u koju su, zauvijek i bez prava na pomilovanje, utamničeni pobjednici i poraženi, sveci i zločinci, i koju su spremni da brane kamenovanjem svakog novog svjetla i svakog novog dana.
„Neka se kamenom prvi baci onaj koji je bez grijeha“!
