Sveti Đorđe
Znate, zaista mislim, kad bi više pričali i pisali o stvarima koje volimo i koje nas raduju, a manje o onima koje mrzimo i koje nas frustriraju, možda bi nekada i imali snage da, zapravo, uradimo nešto protiv toga što nas baca u kolektivnu neurozu.
Piše: Ina Plamenac
Znate, zaista mislim, kad bi više pričali i pisali o stvarima koje volimo i koje nas raduju, a manje o onima koje mrzimo i koje nas frustriraju, možda bi nekada i imali snage da, zapravo, uradimo nešto protiv toga što nas baca u kolektivnu neurozu. Ovako, plašim se da nam ne gine još trideset godina priče o stvarima koje mrzimo, a mrzimo ih sve više i više, da na kraju neće ostati ništa od onoga što volimo.
Sada, reći ću vam zašto volim Đurđevdan. Ni za jednu drugu slavu se ne vezuje toliko simbolike i narodnih običaja. Uglavnom su svi ti običaji ostali iz predhrišćanskog života i vezani su za staru slovensku mitologiju. Kao što znamo, Slovenski narodi brzo zaboravljaju događaje, ali se teško odriču svojih običaja, kojima često kroz istoriju nalaze novu svrhu. Tako je Sveti Đorđe dobio svoje mjesto u slovenskom kultu boga Jarila, ratniku, personifikaciji proljećne vegetacije i plodnosti.
Ono što znamo o Svetom Đorđu je da je bio vojnik visokog čina (tribuna, što bi danas bilo jednako pukovniku) u službi cara Dioklecijana. Kada je car počeo sa progonom hrišćana, Đorđe i sam ispovijedi hrišćanstvo. Iz tog razloga, koji se smatrao kao pobuna protiv vlasti, bi mučen do smrti. Kako je bio mlad, iz bogate porodice i visokog čina, ovo javno ispovjedanje vjere, stava i mišljenja, po cijenu smrti, je zaslužno za jak kult ovog svetitelja, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Na Balkanskom poluostrvu ovaj kult je praćen živim narodnim običajima, koji možda jesu ostali iz paganstva, a možda i zato što je to jedna od odlika dinarskog tipa čovjeka, koji je duboko vezan za prirodu i prirodne pojave.
Najpoznatiji ikonografski prikaz Svetog Đorđa je u ratničkom odijelu kako ubija aždaju. Da li zaista aždaja predstavlja „mnogoboštvo koje proždire hrišćane“? Prvo, treba imati u vidu da je ovaj način slikanja Svetog Đorđa nastao u 11. vijeku, što je 7 vjekova nakon njegovog mučeništva. Tada je već hrišćanstvo zaživjelo i na Istoku i na Zapadu, i veći je bio problem sa raznim hrišćanskim sektama, nego sa mnogoboštvom. Međutim to je vrijeme početka krstaških pohoda, a Sveti Đorđe je bio i ostao zaštitnik ratnika. Oličenje hrabrosti i vjere, ubiti aždaju znači pobijediti smrt.
Drugo, na pravoslavnim ikonama se uvijek izobražava slika budućega vijeka, svetitelja sa svim njegovim ličnim karakteristikama. Čak je i svjetlo kontra u odnosu na realnost – ne prave se sijenke na svijetlom licu, već se ide od tamne podloge, ka svijetlim, jasno naglašenim tonovima. Ovim se simbolično pokazuje da Svaki Sveti nosi iste osobine svjetlosti kao i Hristos, po blagodati, na koju smo i mi pozvani.
Iz žitija Svetog Đorđa vidimo da je on pogubljen zato što je bio za Hrista, a ne zato što je bio protiv mnogoboštva. Ne vjerujem ni da je Dioklecijan ubijao zbog nekih svojih vjerskih ubjeđenja, već zato što su u tom trenutku hrišćani bili van sistema, nova misao koja zagovara ravnopravnost, vjera koja obećava slobodu, gdje Sin Božiji, car judejski, na magarcu ulazi u Jerusalim, i umire za život vječni, za slobodu – a ima li išta pogubnije za jednu vlast od pomisli da čovjek može biti slobodan?
Eto, zato volim Svetog Đorđa. Zbog njegove hrabrosti, srčanosti, borbenog duha, neodstupanja, zbog nade, zbog slobode, zbog vjere, zbog svega onoga što ja nijesam, a voljela bih da budem.
