Spajanjem Hercegovačko–neretvanske, Zapadno–hercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije moguće je stvoriti jednu teritorialno–administrativnu jedinicu s teritorijalnim diskontinuitetom.

Izjava lidera SDA i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH o tome kako je već u prvoj polovici sljedeće godine moguće riješiti hrvatsko pitanje kroz rješavanje presude u predmetu „Sejdić- Finci“ i kroz ujedinjenje županija kako bi se njihov broj smanjio na 3-4, prošla je prilično nezapaženo u medijima u BiH, piše Milan Šutalo za Hrvatski Medijski Servis.

Podsjetimo, prema medijskim izvješćima Izetbegović je, govoreći o temi “Izgradnja države u BiH”, u okviru konferenciju, u Europskom parlamentu, održane jučer u povodom 20. godišnjice Daytonskog mirovnog sporazuma, kazao „da se ubrzo može riješiti pitanje presude “Sejdić i Finci“, ujedinjenjem županija smanjiti njihov broj sa 10 na tri-četiri, riješiti ono što se zove hrvatsko pitanje već u prvoj polovici iduće godine“.

“Važno je prepoznati stvarne interese i razdvojiti ih od ukorijenjenih nacionalnih zabluda“, kazao je Izetbegović, založivši se za izmenu Daytonskog sporazuma korak po korak u skladu s europskim standardima i uvažavajući međunarodno priznata ljudska prava i osnovne slobode.

U izmjenama Daytonskog sporazuma “nitko ništa i nikome neće moći nametnuti u BiH i sve što se bude događalo morat će biti plod interesa i dogovora tri konstitutivna naroda, ali i međunarodne zajednice koja sebi ne može dopustiti ponavljanje ratnih razaranja na tlu Europe“, kazao je Izetbegović.

Ova Izetbegovićeva izjava nagovještava radikalni zaokret ili evoluciju u politici vodeće bošnjačke stranke, SDA u gledanju na pitanje preuređenja BiH i rješavanja nacionalnih pitanja, kroz administrativno-teritorijalno preuređenje Federacije BiH.

Podsjetimo, sve do jučer SDA je bila ustrajna u konceptu da ne samo FBiH, već i BiH treba biti organizirana kroz četiri do pet multietničkih ekonomskih regija, pri čemu bi primarni kriterij za određivanje teritorije regija bili ekonomski, geografski, prometni, a ne nikako etnički.

Izetbegovićeva izjava o smanjenju broja županija, kroz njihovo ujedinjenje sa deset na tri četiri moguće je promatrati kao neku vrstu kompromisnog prijedloga između dosadašnjeg koncepta njegove, ali i većine drugih bošnjačkih stranaka i onog što traže stranke okupljene oko Hrvatskog Narodnog Sabora BiH – federalnu jedinicu, s teritorijalnim diskontinuitetom koja bi uključivala većinski hrvatska područja u BiH.

Istine radi, treba napomenuti kako su i neki hrvatski intelektualci i političari (dr. Nino Raspudić, Slaven Raguž) još prošle godine, kao kompromisno rješenje predlagali upravo koncept reorganizacije Federacije kojeg je jučer u Bruxellesu naznačio Izetbegović.

Lider SDA nije precizirao koje bi se županije, odnosno kantoni, prema njegovoj zamisli mogle ujediniti kako bi se od 10 došlo do tri-četiri.

Jedan od mogućih načina redukcije broja županija njihovim ujedinjenjem je, spajanje većinski hrvatskih u jednu, a većinski bošnjačkih u drugu županiju odnosno kanton, dok bi treća županija bila, po nacionalnoj strukturi stanovništva mješovita, kojom bi zajednički upravljali Hrvati i Bošnjaci.

Prema tom konceptu spajanjem Hercegovačko-neretvanske, Zapadno-hercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije moguće je stvoriti jednu teritorialno-administrativnu jedinicu s teritorijalnim diskontinuitetom. Nazovimo je za potrebe ove analize Hercegovačko-posavskom županijom ili kantonom.

Do drugog kantona došlo bi se ujedinjenjem većinski bošnjačke Sarajevske, Bosansko-podrinjska, Zeničko-dobojska, Tuzlanske i Unsko sanske županije ili kantona. Nazovimo taj drugi, ili prvi svejedno, Bosansko-krajiškim kantonom.

Nakon ujedinjenja većinski hrvatskih i većinski bošnjačkih županija, odnosno kantona ostao bi Srednjebosanski kanton ili županija, koji bi bio treća mješovita hrvatsko-bošnjačka administrativna jedinica.

Što su prednosti, a što nedostatci ovakvog koncepta preuređenja Federacije BiH?

Prvo: Ono što i laici odmah mogu uočiti je da bi se njegovom provedbom drastično smanjio administrativni aparat, broj uposlenih u administraciji, a time i javna potrošnja, moguće i za više od pedeset posto u odnosu na postojeće stanje. Umjesto deset vlada, deset skupština, na desetine zavoda i agencija, 150 ministarstava, ima li bi na razini između federalne entitetske i općinske razine tri vlade, tri parlamenta, trostruko manje ministarstava, agencija i zavoda.

Drugo: Ovim konceptom oslobodio bi se prema nekim procjenama više od milijardu marka godišenje koje bi se mogle usmjeriti u razvojne projekte.

Treće: Umjesto administrativno-rascjepkanog prostora dobili bi veće administrativne-teritorajlne i zemljopisne cjeline u kojima bi jedan, odnosno drugi narod činio više od 80 posto stanovništva, i u kojima bi mogli samostalno odlučivati,  te treću županiju i kanton u kojoj bi predstavnici dva naroda zajednički upravljali.

Četvrto: Organizacijom Federacije BiH u tri kantona odnosno županije, pri čemu su dvije teritorijalno nepovezane, a treća nacionalno mješovita onemogućilo bi se odcjepljenje bilo koje od njih, a time i otklonili strahovi bošnjačke javnosti od disolucije BiH.

Glavni nedostatak ovakvog koncepta bilo bi nezadovoljstvo pojedinih većinski hrvatski, odnosno, većinski bošnjačkih općina koje bi se našle u kantonima u kojima stanovništvo te općine nije većinsko stanovništvo kantona kojem bi pripale.

No i sada imamo situaciju gdje je jedan ili drugi narod manjinski u odnosu na kanton u kojem živi. Te strahove moguće je otkloniti primjenjujući načelo reciprociteta u takozvanoj pozitivnoj diskriminaciji; kroz zakonsko osiguranje minimalnih nacionalnih kvota u županijskim skupštinama i vladama, osiguranje dodatnih posebnih prava za manjinske konstitutivne narode kao što su pravo na obrazovanje po jednom ili drugom nacionalnom nastavnom programu, financiranje nacionalnih kulturnih projekata i institucija i slično.

U svakom slučaju Izetbegovićev prijedlog može biti solidna polazna osnova za ozbiljne razrade i razgovore kako racionalnije preurediti Federaciju BiH, osloboditi značajna proračunska sredstva za razvoj i istovremeno riješiti ne samo hrvatsko, već i bošnjačko nacionalno pitanje, a time hrvatsko-bošnjačke odnose iz faze dugogodišnjih konflikata prevesti u razdoblje suradnje i napretka.