Robert Epstajn, viši naučni psiholog na američkom Institutu za bihevioralno istraživanje i tehnologiju u Kaliforniji, autor je 15 stručnih knjiga i bivši glavni urednik časopisa Psihologija danas, napisao je ovaj članak kao uvodnik njegove nove knjige, Nova kontrola uma.
„Internet je iznedrio nove, suptilne oblike uticaja koji mogu uticati na izbore i manipulišu svime što ćemo reći, misliti i raditi“, tvrdi Robert Epstajn.
Tokom prošlog veka je nekoliko velikih pisaca izrazilo zabrinutost u vezi budućnosti čovečanstva. U knjizi „Gvozdena peta“ iz 1908. godine, američki pisac Džek London iznosi viziju sveta u kojem šačica bogatih korporativnih titana – takozvani „oligarsi“ – imaju mase pod kontrolom „politikom nagrade i kazne“.
Veliki deo čovečanstva tako živi u virtuelnom ropstvu, dok pojedini „srećnici“ bivaju potkupljeni većim platama koje im omogućavaju da žive dobro, ali bez stvarnog nadzora nad svojim životima.
U knjizi „Mi“ (1924.), ruski pisac Jevgenij Zamjatin budućnost ondašnjeg Sovjetskog Saveza vidi kao državu u kojoj se svi ljudi prate putem sveprisutnih nadzornih uređaja.
U svetski poznatoj knjizi „Vrli novi svet“, britanski autor Oldus Haksli predviđa savršeno društvo u kojem su nezadovoljstvo i agresija iskorenjeni iz čovečanstva putem kombinacije genetskog inženjeringa i psihološke kontrole. Potom u romanu „1984.“ njegov sunarodnik, Džordž Orvel, 1949. godine opisuje društvo u kojem su i čovekove misli pod kontrolom. U Orvelovom svetu deca su učila pojednostavljeni oblik engleskog zvanim „novogovor“, kako bi se osiguralo da nikada ne bi mogla izraziti ideje koje bi bile opasne za postojeći društveni poredak.
Kako se u pomenutim delima radilo o fiktivnim likovima i događajima, ne bi bilo na odmet spomenuti neke stvarne manifestacije onoga što su u svojim delima zamišljali spomenuti autori.
Većina nas je čula za podsvesnu manipulaciju, odnosno manipulaciju „ispod praga svesti“, koja je po prvobitnoj definiciji slanje kratkih poruka koje govore ljudima što raditi, ali im se prikazuju tako kratko da nisu svesni onoga što su videli ili čuli. Godine 1957. istraživač marketinške nauke i psiholog Džejms Vejkari, za vreme prikazivanja filma „Piknik“ u jednom od kina u Nju Džerziju je sproveo jedan od najpoznatijih eksperimenata ove vrste. Svakih 5 sekundi na platnu su se pojavljivale reči: „Gladan?“, „Jedi kokice“ i „Pij Koka Kolu“. Poruke su bile vješto skrivene unutar projekcije filma, a trajale su samo 0,003 sekundi. Prodaja kokica u tom bioskopu se povećala za 57.8%, a Koka Kole za 18.1%.
1974. godine je američka Savezna komisija za komunikacije iznela mišljenje da je upotreba takvih poruka bila „u suprotnosti sa javnim interesom“. Zakoni zabrane subliminalnih poruka predloženi su i američkom Kongresu, ali nikada nisu doneseni.
Američki novinar Vans Pekard u svom bestseleru, „Skriveni podstrekač“ (1957.) otkriva mnogo veći problem. Moćne korporacije su u stalnoj potrazi za širokim rasponom različitih tehnika za kontrolisanje ljudi bez njihova znanja. On je prvi opisao neku vrstu saradnje u marketingu u kojoj blisko sarađuju marketinški stručnjaci i stručnjaci za društvene odnose, a sve kako bi se pronašao način kako da ljudi kupuju stvari koje im nisu potrebne i na koji način od prvih dana treba odgajati decu da bi kasnije postali dobri potrošači. Tako, na primer, umirujuća muzika koju svi slušamo kada hodamo kroz supermarkete izaziva efekat da hodamo sporije i kupujemo što više proizvoda, bili nam oni potrebni ili ne.
Kako su političari veoma brzo prepoznali moć manipulacije koju su počeli upotrebljavati marketinški stručnjaci, počeli su se konsultovati s njima. Tako su političari već onda, ’50-ih godina prošlog veka, počeli paziti na detalje poput odeće, boje glasa, izraza lica, šminke, frizure, itd.
Do koje nivoa se razvila manipulacija ljudima unazad 60 godina do danas, teško je tačno reći. No, sigurno je uznapredovala do krajnjih granica, posebno ako se u obzir uzmu i mediji, te napredak informacione tehnologije.
Kao prvi primer ne bi bilo loše uzeti primer Gugl pretraživača. Gugl je postao glavni izvor informacija u gotovo svim oblastima informisanja, uglavnom zato što pretraživač gotovo trenutno daje tražene informacije. Prvobitni spisak je toliko „zadovoljavajući“ da oko 50 posto klikova korisnika završi na jednom od prva dva ponuđena izvora, a više od 90 posto klikova završi na jednoj od 10 stavki prikazanih na prvoj stranici rezultata. Samo manji deo ljudi pregledaju druge stranice sa rezultatima, iako ih je često na hiljade, što znači da verovatno sadrže još puno dobrih i boljih informacija od onih na prvoj stranici pretrage.
Na koji način Gougl odlučuje koje će se stvari pojaviti na prvoj stranici pretrage – „poslovna je tajna“. Tu dolazimo do ključnog pitanja. Favorizuje li Gugl određene korporacije ili političke opcije? U većini zemalja, 90 posto onlajn pretraživanja provodi se na Guglu, što firmi daje enormnu moć za manipulacijom, prodajom i izborima širom sveta.
Što se tiče društvene mreže Fejsbuka, postoje li zakoni koji zabranjuju selektivno slanje oglasa bilo koje vrste određenim korisnicima? Apsolutno ne. Zapravo, ciljano oglašavanje je jedan od načina na koji Fejsbuk zarađuje novac. Manipuliše li Fejsbukna taj način izborima? Opet je teško reći, premda bi bilo glupo tvrditi da ne dolazi do iskorišćavanja „rupa u zakonu“, pošto ne postoje nikakvi zakonski okviri u tom pogledu, a koji se tiču društvenih mreža.
U jednom američkom istraživanju, u trajanju od nedelju dana, 689.000 korisnika Fejsbuka je primilo različito napisane vesti, od kojih su jedne bile napisane u pozitivnijem, a druge u više negativnom smislu. Nakon toga su korisnici prve grupe u komunikaciji sa drugim ljudima koristili pozitivnije pojmove, dok su se korisnici iz druge grupe u komunikaciji služili sa više negativnih pojmova. To u svakom slučaju pokazuje da emocionalna stanja do određene mere mogu biti namerno manipulirana od strane medijskih kuća, a kakvi rezultati se postižu ponavljanjem istih vijesti u negativnom kontekstu svakodnevno i kroz duže vremensko razdoblje, možemo samo nagađati.
Za kraj, možemo zaključiti da pretraživača i društvene mreže utiču na puno više stvari od onoga što ljudi kupuju i za koga će glasati. One imaju uticaj na mišljenja, verovanja, stavove i ponašanje korisnika interneta širom sveta. Dakako, sva ta manipulacija prolazi „ispod praga svesti“. Živimo u svetu u kojem nekolicina haj-tek firmi, ponekad ruku pod ruku sa vladama, prati sve naše aktivnosti, kontrolišući sve više i više onoga što mislimo, osećamo, činimo i govorimo.
Tehnologija koja nas danas okružuje nije više bezopasna igračka. Ona omogućava manipulacije bez presedana u ljudskoj istoriji, a koje su trenutno daleko van domašaja postojećih propisa i zakona. Futuristički pisci s početka prošlog veka imali bi se danas čemu čuditi, jer nisu mogli ni zamisliti do koje će nivoa manipulacija danas doći. Ako kao ljudi svesno zanemarimo ove stvari, nećemo našim potomcima ostaviti mogućnost izbora bukvalno u ničemu, za Global Research piše istaknuti stručnjak o ovom području, Robert Epstajn, viši naučni psiholog na američkom Institutu za bihevioralno istraživanje i tehnologiju u Kaliforniji.
Preveo i obradio za altermainstreaminfo.com Luka Rončević
Izvor: Srbin.info
