Autor: Hana Kazazović
Napravila sam priličnu pauzu u pisanju i ne pravdam se, ali imala sam ponovo neka tumbanja u glavi koja nisu ostavljala prostor za pisanje. Kao kad bi u pola krečenja i generalke u stanu uzeo da praviš gozbu za 12 osoba, a nemaš ni prostora ni vremena.
I jutros pod tušem razmišljam o tim mojim tumbanjima, pa skontah da su ona nešto o čemu bih mogla napisati tekst jer sam sigurna da nisam sama koja se muči(la) sa ovim stvarima.
Počelo je čitanjem jedne knjige koja sad i nije nešto posebno bitna jer sam joj i ime zaboravila. Ali sam u njoj ponovo pročitala nekoliko rečenica o tome koliko su važna uvjerenja koja nosimo u sebi. To su one stvari u koje vjerujete toliko duboko, na nivou podsvijesti. Toliko duboko da čak i kad sebi racionalno i svjesno govorite kako to nije tako, i dalje to ne dopire do vas jer je valjda najteže uticati na podsvijest.
Pročitala sam te rečenice i onda su one pokrenule neke procese u mojoj glavi. Isplivali su na površinu neki muljevi koji su me pritiskali i uspjela sam da prepoznam jedno moje prilično ograničavajuće uvjerenje. A to je da je
zabavno = neodgovorno. A ponekad i razuzdano.
I da su osobe koje se zabavljaju u stvari osobe koje su neodgovorne, nepouzdane, neprofesionalne.
To bi onda značilo da su sve te profesionalne i pametne i odgovorne osobe ozbiljne.
A ozbiljno je dosadno.
I tu sam shvatila da sam zbog tog uvjerenja često sama sebi dosadna. I da često, prečesto u životu sebe sustežem i ograničavam da se uklopim u ono što sam nekad u glavi ukodirala kao ispravno. I da sam često i partibrejker i ona koja sve gleda sa strane jer me u okovima drži to moje glupavo, nedoraslo, nenormalno i ograničavajuće uvjerenje.
Uhvati me za ruke i noge i ukopa u mjestu. Ubijedi me da ja to ne mogu, da ja nisam taj tip, da to meni ne stoji ili ne priliči. I ja šta ću, poslušam ga iako se svaki atom mog tijela sa tim ne slaže. Poslušam ga jer nemam objašnjenje zašto ga slušam.
I tako sve do neki dan. Dok nisam sama sa sobom sjela i poredala u glavi sve osobe koje su meni zabavne i za koje vidim da se dobro zabavljaju u životu, pa pitala sebe:
“Ok, Hana, a da li misliš da su one neodgovorne? Da li misliš da su nepouzdane?”
– Ne, ne mislim. Čak o njima mislim suprotno, možeš se osloniti na njih, poslovne su, pouzdane. Samo su zabavne i zabavljaju se u životu i…
“Onda to znači da tvoja teza kako je zabavno = neodgovorno ne drži vodu?”
– Ne, ne drži. Nije istinita i jedno sa drugim nema nikakve veze.
I trebalo mi je samo par decenija da to shvatim.
Ne znam koliko će mi trebati da to kod sebe promijenim, jer promjena uvjerenja nema prekidač koji okreneš i odjednom si novi ti. Ali nešto mislim da će mi bar sada biti nešto lakše jer sam ga osvijestila i prepoznala i znam šta me koči.
