Autor: Hana Kazazović
U jednom intervjuu prije par dana odgovarah na pitanje da li je korupcija stvar mentalnog sklopa koji je karakterističan za nas? Misli se na ona „sitna“ podmićivanja doktora i ostalog osoblja sa kojim se srećemo u životu – šalterskih radnika, sestara u ambulantama, policajaca na ulici i slično.
Odgovorila sam da mislim kako je nama mentalni sklop češće izgovor, odnosno opravdanje nego što je to stvarno tako.
Pa sam onda danima razmišljala još o tome i produbila to svoje mišljenje. Sad nekako još više vjerujem da nam je to samo izgovor da ne možemo – ne znamo drugačije.
Iz dva razloga.
Prvi je – lakše je urediti pravila i „utjerati u sistem“ 100 doktora nego par hiljada njihovih pacijenata. Kao što je lakše staviti pod kontrolu 100 policajaca, nego par hiljada vozača.
Prosto, brojevi tako kažu. A i sistem. Policajce, doktore, sestre, šalterske službenike i ostale uvijek imate u nekom sistemu. Organizovani su u radne zajednice, dolaze uvijek na isto mjesto, njihov broj je ograničen i samim tim je lakše njih „urediti“ nego hiljade ljudi koji imaju različite stavove, vaspitanje i slično.
Ne znam sad kako, da budem iskrena. Nisam se time puno bavila, a ne znam ni kako je to riješeno u onim zemljama u kojima je riješeno. Znate možda vi, napišite mi slobodno u komentarima, zanima me stvarno.
Ali znam da je policajca koji neće da uzme mito jer mu to prosto nalaže zakon, volja, prijetnja sankcijama i ostalo, teško podmititi. I doktora koji neće uzeti kovertu nego hoće da radi svoj posao zato što mu je to posao, isto tako.
Ja znam kakvi su naši ljudi i koliko decenija traje sve to, ali mislim da se od nečeg mora krenuti. Jednostavnije je krenuti od toga da primaoci mita prestanu da ga primaju – manje ih je.
S druge strane, kad smo kod mentaliteta, postoji jedna stvar koja me drži u uvjerenju da kod nas nije u pitanju nepopravljiva stvar. Svjedoci mi pričaju da naši ljudi, kad pređu granicu i počnu živjeti u nekim uređenim državama – vrlo lako prilagode svoje ponašanje. Vrlo lako tamo u nekoj Švedskoj ili Danskoj ni ne pomisle da policajcu tutnu koji euro u džep da bi im progledao kroz prste, kao što ni ne pomisle da doktoru ponesu kovertu. Odjednom prestanu biti Balkanci i postanu ono što od njih zakoni te određene države zahtijevaju.
Dakle, nije nepopravljivo i nije do mentaliteta, nego do zakona i države.
Da, opet se vraćamo na istu stvar. Znamo da su kod nas zakoni prečesto samo mrtva slova na papiru. Lakše je reći „To je mentalitet“ ili „To je nepopravljivo“!
Za svoju ljenost i nerad će odgovorni uvijek naći opravdanje.
Zato kažem – u pitanju je izgovor a ne uzrok.
I vrijeme je, čini mi se, da prestanemo tražiti izgovore.
Šta vi mislite? Kakva su vaša iskustva i imate li ideju kako bi se ove stvari mogle riješiti?
