Nikola Malović; foto: Matija Krstić
Piše: Nikola Malović
Mnogi Primorac ne zna što je ljetovanje, jer živi na moru. Počesto on ugođaj življenja u povlašćenoj geografiji plaća time što radi dok oko njega svi cvrče, od onih najmanjih koji nisu stigli ni od čega da se umore, do onih najstarijih kojima je svejedno gdje se odmaraju – u gradskoj gužvi ili pak obalnoj košnici.
Posmatram odvijanje sezone cijelog života. Divim se fenomenu iznova: da je toliko ljudi, u uslovima vječite krize, smoglo finansijske snage da uopšte ljetuju. Kad od nekog čujem da će u Boki Kotorskoj da ostane 15 dana, ili 20, ili mjesec, uvijek kažem da je miljenik bogova.
Stupidniji furešti uglavnom dođu i – što bi rekao Sartr u „Mučnini“ – samo postoje. Doručak, pa kupanje, onda ručak, pa kupanje ili spavanje, provod. Pijanstvo, seks, ili samo pijanstvo, ili džoint, ili tableta, ili kombinacija, u skladu sa godinama i preferencijama.
Pametniji uzmu da ljube zemlju na kojoj su, pa i po upekloj zvijezdi idu, istražuju, otkrivaju, neobične ljude, vinske rute, stare ambijentalne cjeline, mikrokosmose između planina i mora, važne duhovne kote.
Svako ljeto je katalog svih mogućih oblika odlazaka na odmor iz rakursa ljetujućih, i dolazaka – iz vizure starosjedilaca. Iako svi žele da je smještaj cijenom povoljan i da je s pogledom na more, dakako blizu plaže, iskustvo nauči da se u najmanje jednom od tri parametra krije tržišni vrag, te da, jednostavno rečeno, apartman na obali s panoramskim pogledom na more nikada ne može da bude jeftin. Stan na obali s panoramskim pogledom na more je san mnogih Primoraca, premda ne svih, jer je na obali bučno i amoralno. Mnogi su se tako s prve linije od mora, prodavši skupo svoje kvadrate, preselili u treću ili petu liniju, kupili od resto para sinu ili ćerki stan, ili oboma, tako ih zbrinuli, no više ne žive na pjeni od mora, kao ni svi oni vlasnici nekretnina po starim gradovima, Kotoru, Perastu i Budvi, što su se iselili iz kamenih baroknih jezgara, da bi, s kamarom para, svoje kamare izdali fureštima.
No sve je to legitimno, baš kao što su mogući, na užasnoj vrelini, na upravo kaldani – spojevi svih mitoloških bića, obalnih vila, grifona i lorgova, te je tako i video snimak koji sam, tokom pisanja ovog teksta dobio od kapetana Vjeka iz čuvene obitelji Radimir moguć, a gdje se vidi mješoviti hor u kupaćim gaćama i kostimima kako na kapetanovoj ponti, u mahom katoličkoj Dobroti, pod sjenom primorskog bora, pjeva „Oro se vije kraj manastira“. Na metar od bokeškoplavog zalivskog mora.
Divim se svima onima koji po upeklom suncu i sa djecom krenu na put koji je do odredišta dvaput presiječen geopolitičkim mitarstvima, između nas i nas, carinama i granicama.
Čekati satima na granici što je nego mučenje. Primorac, poučen iskustvom drugih, gleda ljeti da ne ide do Herceg Novog ako je iz Kotora, ni do Budve, ako je iz Herceg Novog, ni do Kotora, ako je iz Budve. Sat vremena čekanja u tunelu Vrmac, u izduvnoj dušegupki između Kotora i Tivta, da se saobraćajni onaj tamo negdje čvor razveže, može da izdrži samo mentalno stabilan sistem u glavi.
Za sve vrijeme nestabilna država koja šalje na obalu finansijske kerbere da za procenat, ustaški nemilosrdno robe Primorce – pokušava da sastavi vladu. Kad je bude sastavila imaće ona i Srbe slizane s vladajućim Pokretom Evropa sad. Ginisovski nesposobne srpske partije da tokom 30 godina Milove vlasti iskoriste činjenicu da su Srbi većinski narod u Crnoj Gori sa Bokom Kotorskom, priznaće, posredno, nezavisnost Kosova*, agendu o genocidu u Srebrenici, saglasiće se sa sankcijama Rusiji, riječ neće reći o neistorijskoj crvenoj crnogorskoj zastavi, o himni sa stihovima ratnog zločinca Sekule Drljevića… ne, slizaće se, i „predstavljaće srpski narod“, i izdaće ga prvom prilikom opet, ili kad dođe befel za konverziju na e-novac, koji deboto ukida slobodu, ili kada, kao služičan koja je „naslijedila preuzete obaveze“, uvedu novi karantin, a po protokolu prokažene, privatne i ljudskom zdravlju vrlo nesklone Svjetske zdravstvene organizacije.
Pazimo…
Ljeto ne služi da bi ljudi koje poznajemo otišli na odmore, kao što ni snijeg u srpskoj poslovici ne pada da pokrije brijeg, nego da zvijeri ostave trag.
Ljeta su počela da bivaju geopolitički stađuni tokom čijih se vrelina niti jednom ustaniku ne mili izaći na ulicu da bi ispravljao jednu od – ah! – tolikih krivih Drina. I naši vlastodršci to znaju. To znaju i vlastodršci naših vlasti.
Vremenom je nastala fama da svi moraju na ljetovanje, da svi moraju na more, iako nije tako. Uvriježeno osjećanje kod našeg kontinentalca jeste da nije uspiješan, da nije vrijedan, da je manje muževan i da nije otac kao drugi, ako familiju nije odveo na more. Ne na jezero ili na planinu. Nego na more.
Da nisam Primorac i ja bih postao žrtvom nepisane obaveze da familiji obezbijedim odmor na moru. Divim se vremenima u kojima je svako iz SFRJ mogao da umoči gluteus maximus, srpski kaže li se dupe, u mitski slani fluid koji je, spekulišem, živ, inteligentan organizam. Ljeti se sav evropski bol i sve bolesti presele na Mediteran. Dok je samo Sunce bilo katalizator hedonizma poteklog od vina, rakova i školjki, ili piva i ćevapa za nižu klasu – bilo je dvadesetog vijeka još u tragovima. Ovo što sada gledamo je nešto opako i nakazno, no iz optike naših potomaka primamljivo, egzotično, erotično, u duhu generisanog slogana iz hita Lejdi Gage, I like your desease, sviđa mi se tvoja bolest, iz hita kojemu je sijeda prešla pojas brada, Bad Romance.
Snijeg pada usred ljeta, no to namučeni plebs ne vidi.
Naš još i vidi, Evropljani i Amerikanci jok. Rat u Evropi traje, ljudi ljetuju, čine gužve, vruće je za popizdit, iz izlovljenog se mora traži riba više, cijene skaču, mladi driješe kecelje ili kravate i napuštaju radna mjesta da bi iz države bez perspektive konvertovali svoj status u državi s perspektivom, kao da takva uopšte postoji u gepolitičkoj zamci.
Nikad ne bih otišao iz Srbije i Crne Gore. Tamo gdje je bolje, dvaput gore biva. Srbija i Crna Gora tonu na naše oči. Jesmo li, danu, pacovi, pa da napuštamo brod? Odabrao sam da budem od kapetanske sorte. Državni brod može da bude spasen samo ako na njemu ima članova posade koji pamte da su nekad imali svoje kapetane. Prugastoplavog sjemena je preostalo. Mi Bokenji čekamo cara, pa ako dođe, a Hrista svakako, jer će doći.
(Izvor: Pečat)
Strašne slike
Tokom ljeta 2023. stavljaju se na sve strane ruke u vatru da li je naše zemlje, kad i sujedne, poharala superoluja.
Bokeljsko je primorje, ne baš kao šipak pun košpica napučeno turistima u odnosu na prošlo ljeto – za sada prošlo netaknuto, ali je sjever Dalmacije i Kvarner fasovao tako da su čak i ljudi od sorte morskih vukova počeli da šire nauk kako su do sada imali iskustva s kakvim-takvim prirodnim nepogodama, ali da je ovo što su preživjeli bila meteorologija zla, sila nadošla da upravo u-bi-je! Pa su im se svima podigle obrve, morske pijavice, jer što se dogodilo jednom, dogodiće se opet.
Iskreno saosjećam sa svima onim srpskim ratarima i voćarima kojima je, da li generisana, oluja pobila sav usjev, i sve sorte, zavila domaćine u crno, bacila porodice u dug, plač, pa i očaj.
Ako ima države, pružiće finansijsku ruku davljenicima. Jer ako država Srbija ne pruži finansijsku ruku poljoprivrednim utopljenicima, to može značiti samo jedno, smrt države Srbije. Ukoliko padnemo u nutritivno ropstvo, na to da nas hrani Zapad, gotovi smo. Ko ima hranu, ima i slobodu. Ko nema svoju hranu, tome je i vjera na povocu.
Bog ponovo nabacuje opoziciji loptu na volej. Ali je opozicija na odmoru, bez nogu u Beogradu.
Izvor: https://www.in4s.net/furesti-u-kupe-primorci-u-spade/
