Piše:Prof.Biljana Kovačević
Dubrovačka književnost bi morala biti srpska jer tako su govorili oni koji su je stvorili, o čemu postoje relevantni materijalni dokazi. Takvi dokazi mogu se obezvrediti u samo jednom slučaju ‒ ukoliko se iz svekolikog poimanja sveta isključi prošlost kao relevantna kategorija: biće jedino onako kako jeste, a ne onako kako je bilo.
Na jednom sastanku skoro povela se ozbiljna rasprava: ako napišemo da smo rođeni u Kninu, koja će biti država rođenja, jer je tada ona bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a danas je Republika Hrvatska. Ukoliko bismo zahtevali da to bude država u trenutku rođenja, jasno je šta se piše, ali ako mislimo na državu kojoj grad danas pripada ‒ odgovor je ovaj drugi. Kad sam sagovorniku koji je pokrenuo raspravu sugerisala da ‒ uprkos našim sentimentima ‒ treba pisati kako danas jeste, on je odgovorio da onda ne razume zašto se u svim zvaničnim izvodima iz knjige rođenih za našeg Nikolu Teslu piše ‒ Austrougarska.
Nije važno kako se ova rasprava završila ‒ blagim spuštanjem ramena ‒ već koje je teme iznedrila. Pokazala je kako je ponekad teško utvrditi istinu, čak iako su dokazi pred nama, jer nije važno u kom pravcu se gleda, već iz koje se perspektive polazi.
Ovih dana ponovo je pažnja javnosti usmerena ka srpsko-hrvatskom konfliktu i pitanju dubrovačke književnosti iliti književnosti između renesanse i racionalizma. Sukob na ovom mestu postoji odavno i nije novost da su nesuglasice oštre, ali jeste novost da su ugledni srpski profesori održali skup u Tršiću, posvećen utvrđivanju pripadnosti književnosti, s ključnim pitanjem ‒ da li je ona srpska ili hrvatska?
Studenti i profesori filologije znaju odgovor na ovo pitanje, ali kako je takvih sve manje, rasprava se prećutno seli u polje javnog diskursa, odakle se diriguje političkim i ideološkim, a ne naučno utvrđenim činjenicama. Nauka kaže ‒ ukratko ‒ kako je u pitanju jedan izdvojeni rukavac srpske književnosti koji se negovao na rubu srpskog govornog područja i koji je sačuvao svoje sopstvo uprkos istorijskom diskontinuitetu ‒ viševekovnoj osmanskoj dominaciji. Mnogi dubrovački pisci deklarisali su se kao Srbi, govoreći da je jezik kojim pišu ‒ srpski.
Međutim, kako je spletom okolnosti, ne i prevagom duhovne i fizičke snage, Dubrovnik ‒ kao i Knin ‒ ostao u Republici Hrvatskoj, ova se književnost ‒ prema svojoj geografiji ‒ smatra hrvatskom, pa je sadašnjim ministrima u vladi nedopustiv naučni skup koji je održan u Tršiću, a čije je misleno jezgro bilo upravo na toj tački: da se pokaže, ne i dokaže, kako je dubrovačka književnost ‒ srpska.
Čim postoji tako oštar i ne-od-juče spor, izvesno je kako on krije više od onog što na prvi pogled otkriva, a otkriva jednu novotariju ‒ da se književnost može i mora svesti na svoje fizičke granice koje su utvrđene onda kad se o njima govori. Dakle, ako je danas Dubrovnik u Hrvatskoj, danas je i nekadašnja dubrovačka književnost ‒ hrvatska. Ono što se ovakvom računicom očigledno briše jeste ‒ dijahronijska perspektiva sadašnjnosti. Drugim rečima, nije važno kako je nekad bilo, važno je kako je sada, i u tom pogledu sadašnjost odgovara hrvatskim filolozima. Međutim, kako to nije jedina perspektiva, slučaj se komplikuje i zbog toga se ‒ premda veoma tiho ‒ oglašavaju srpski filolozi.
I prazno zvono ječi, kažu pametni ljudi, pa hrvatska galama ne čudi, niti bi trebalo da nas zabrine, ali ona omogućava da se u javnosti ‒ među onima koji o Dubrovniku znaju jedino iz turističkih brošura ‒ formira utisak da neko nekom književnost otima. Takvima bi se moralo napomenuti da je književnost ‒ iako mahom materijalizovana u pisanim tekstovima ‒ duhovna delatnost koja se ne može oteti i koja pulsira onim ritmom koji su njeni autori uspostavili, a on se može svesti i na geografiju, samo ne na onu nasilnu, već prirodnu.
Ne može ‒ da zaključimo ‒ autentičnost dubrovačke književnosti da utvrdi neko ko retko kad čita, niti pak onaj koji unapred zna kako ona mora biti hrvatska. Dubrovačka književnost bi morala biti srpska jer tako su govorili oni koji su je stvorili, o čemu postoje relevantni materijalni dokazi. Takvi dokazi mogu se obezvrediti u samo jednom slučaju ‒ ukoliko se iz svekolikog poimanja sveta isključi prošlost kao relevantna kategorija: biće jedino onako kako jeste, a ne onako kako je bilo.
Ali šta ako je to što jeste moguće jedino zahvaljujući onom što je bilo, jer drugačije ne bi postojalo? Knin ili Dubrovnik ‒ nažalost ‒ hrvatski su zbog istorijskih marifetluka, kao što je dubrovačka književnost srpska ‒ zbog srpskih pisaca koji su omogućili da ona nastane i živi.
Objavljeno na: https://biljanakovacevic.com/2023/07/11/cija-je-dubrovacka-knjizevnost/
